Šta je to što krijemo (i od koga) u našim ormarima, podrumima, tavanima i zaključanim sobama? Zajebano pitanje, zar ne? A posebno kad bi bili skroz iskreni pa eto barem prema sebi. Opet zajebano, a? Svako od nas čuva barem jednu "slatku tajnu" koju nikada nikome nije otkrio. Serem? Aj' razmislite malo bolje jbga. Ponoviću: svako od nas čuva barem jednu zajebanu tajnu koju nikada nikome nije otkrio pa ni najbližima. Zašto smo toliko tajanstveni i oprezni, zašto se plašimo da budemo ono što jesmo, uprkos svima, uprkos svemu, da stanemo hrabro pred svet i kažemo: jeste, to je tako i tako, to sam ja, voleli me vi ili ne - svejedno je?
Odgovor je, pogađate, skroz jednostavan i ljudski: zato jer kad bi sve to kojim slučajem bilo razotkriveno i obznanjeno javno, mnoge stvari više ne bi bile iste, mnoga prijateljstva, brakovi i rodbinski odnosi bi bili i te kako poljuljani i to u temelju, a samim tim i čitavo ovo društvo zasnovano na lažima i licemerju. Ma počupana bi bila sva ta armatura ko ništa, i all hell broke lose bi nastupio.
Ljudi su doista čudnovata bića, sve bre guramo pod tepih, ponašamo se tačno ko čuveni serijski ubica John Wayne Gacy Jr. koji je žrtve zakopavao ispod svoje kuće u onom skučenom praznom prostoru (crawl space). Naravno, kako su se leševi gomilali i dostigli brojku od čak 27, kuća samo što nije krenula da vrišti od užasa, a nepodnošljivi smrad se širio i po dvorištu, te su ga upravo na taj način spektori i izvalili. Jer oni su Gejsija već držali pod nadzorom 24/7, bio im je poodavno sumnjiv, ali do tada nisu uspeli da navataju niti jedan materijalni dokaz, pa su vidno ispizdeli krenuli da ga prate u stopu. I tako, jednog lepog dana Gejsi je samouvereno (psihopatski) pozvao spektore kod sebe na kafu da ih malo podjebava. Ušli su u kuću, osetili taj neponovljivi zadah smrti i to je bilo to.
Vrli čikaški pesnik i muzičar Sufjan Stevens je to sasvim lepo sročio:
The neighbors they adored him For his humor and his conversation Look underneath the house there Find the few living things Rotting fast in their sleep of the dead Twenty-seven people, even more They were boys with their cars, summer jobs Oh my God...
And in my best behavior I am really just like him Look beneath the floorboards For the secrets I have hid...
Ali ovaj film ne govori o tek tamo nekim random podrumima i štekovima, ovde se radi o Austriji burazeru, o Austriji koja gaji specifičnu ljubav prema podrumskim prostorijama još od vajkada. Setimo se samo Josefa Fritzla i tako te ekipe tamničara. Stara je to tradicija jbga, još iz vremena K. und K. monarhije, te stoga definitivno ne bi valjalo zaboraviti ko ti je đed bio i taj rad, zar ne? Kinky & very creepy. MUST SEE!
Одличан филм. Дилеме једног свештеника, његов однос са Богом, уз још неколико занимљивих ликова. Плус једна од генијалнијих сцена које сам видео, кад свештеник падне на колена, а иза њега се кроз прозор указује Сунце.
Vala ni meni ne može biti jasno zašto svi hvale ovaj Clerks, baš možda 4-6 fora i to je to....A odavno ne viđeh ovako visok metaskor kao ovom Sideways. Nadam se da neće iznevjeriti.
Син екс пуковника, екс ЈНА, са традицијом битанге и алкоса
Кум Жоржо wrote:Vala ni meni ne može biti jasno zašto svi hvale ovaj Clerks, baš možda 4-6 fora i to je to....A odavno ne viđeh ovako visok metaskor kao ovom Sideways. Nadam se da neće iznevjeriti.
Мислим да је класичан хипстерај, гледамо другачије филмове, кул смо, то је уметност. А добро је познато да су ти хипстери,шатро другачији, сви исти, па нико од њих не жели да се издвоји из крда и каже филм није добар. А што се тиче Сајдвејс-а, сигурно нећеш погрешити.
...Гладан и крвав је народ мој. А сјајна прошлост је лаж.
Ej "Clerks" je do jaja film.Narocito ona fora kad riba ubedjuje Dantea da nije drolja jer je spavala svega sa trojicom do sad,ali da je popusila 37 kurceva i to se kao ne racuna,jer "nije bila sa njima",nego im je samo dudlala.Zensko postenje..
Klerks je do jaja, od kolikog je budzeta napravljen pa do radnje. Kakvi hipsteri druge generacije gledaju druge filmove a i ukusi su razliciti. Bas zato sto gledas Bergmana trebao bi da skapiras i ovaj film.
Sajdvejs je o njima dvojici, put, razne dogodovstine. Vise na to koncentrisano nego sto ovaj pije lekove, mislim da je vise anksiozan nego u depresiji. Malo se zna za taj film a sabija!
Скапирао сам Клеркс, и зато сам реко да има пар добрих сцена, али има много ''празног хода'' по мени. Једна од добрих сцена је кад га Рендал убеђује да му позајми кола, па причају о животу, супротстављају две животне филозофије, два начина понашања. Један се труди да испоштује норме понашања, други пичи како му дуне, а у истом су курцу, метафорички они су једна личност, са две филозофије,а истина је негде између. Бар сам ја то тако скапирао. Наравно да су укуси различити, нисам ја рекао да некоме не може да се свиђа Клеркс, само сам се осврнуо на то да се буквално сваком свиђа и да ни од кога нисам чуо нешто лоше о филму.
А Сајдвејс је опет прича о два различита типа људи, мада је фокус на Мајлсу. Јесте депресиван, анксиозан, несигуран, лузер, што је довољно да добије моје симпатије. Још се на то дода његова контра Џек, лепи предели кроз које пролазе, добри дијалози, страст ка вину коју су добро проткали кроз филм, и добије се ремек дело.
...Гладан и крвав је народ мој. А сјајна прошлост је лаж.
Dobar je CLERKS, nema to veze s hipsterima, hipsteri gledaju isključivo trash filmove, a ovo nikako nije trash, ovo je dojaja komercijala samo je rađen za sve pare. Ja sam ga nažalost gledao tek tamo 2005. i to je jedan od onih film koji mogu se gledaju svaki dan, nekako se srodiš s tom okolinom, jbmliga.
Mislim da ovde ne kapiramo isto svi taj izraz hipsteri. Evo jednog teksta, možda sam u pravu, možda i nisam, al' tako ja to vidim.
Pišem ovaj tekst ne što volim nego što me muka naterala, a najviše iz razloga jer su mi skroz dokurčili tako ti buržujčići koji tripuju urbanu gradsku priču, lažne skvotove, gistro okupacije bioskopa, i uopšte taj art aktivizam i buntovništvo. Mnogima će zvučati neverovatno ali ja donedavno zaista pojma nisam imao da se takvi oblici života nazivaju "hipsterima", jer 90-ih takvi likovi su bili klasični zeldiji koji su se vozili dobrim kolima na fax, dakle nisi uopšte imao dodirnih tačaka s njima. Danas se to ali' skroz promenilo, samo su se maskirali u taj kao urbani fazon, i postali pankeri, tehno manijaci, anarhisti, feministkinje, filmofili, ma sva moguća ludila koja se mogu smisle, samo je navodno poenta biti skroz drugačiji, svoj i autentičan, dakle ako već ima malo veća ekipa ljudi koja se bavi npr. žongliranjem onda to više nije trip pa biraš nešto što će biti isključivo tvoje, ne bi li na kraju postao prepoznatljiv u tim krugovima i dostigao nivo "urbane gradske face", jer to je kao vrhunac svega i zapravo cilj svakog poštenog hipstera. Ali meni oni i dalje ništa ne smetaju, nek radi bre svako šta god oće.
Problem nastaje kada počnu da kukaju kako se teško živi u Srbiji, kad krenu sa tom svom predstavom kako nemaju gde da žive pa moraju u skvot, a vamo imaju prepisana 2-3 stana na sebe od kojih im je ma samo jedan dovooljan da iznajmljuju pa da su prepuni keša. Ma teraj to u kurac, klasična ona akcija "pišaj po sirotinji". Ide tako ulicom pocepan i gistro gladan a u novčaniku kreditna kartica i tako te akcije. I zapravo jedini problem te omladine je u tome što jednostavno više ne znaju šta će sa tim parama, dosadilo im to bahanalisanje, i sad su odlučili da žive kao siromašni umetnici i aktivisti.
Naravno ova pojava nije od juče, bilo je ovih urbanih pojava i 90-ih. Sećam se jedne ribe, zvali smo je Maja Brka jer je bila crust pankerka i nije depilirala brkove, i tako se raspadala u onim standardnim anarho-hipi nošnjama, a to ako ne znate to vam je uglavom polovna military odeća, vijetnamke pocepane i pohabane i one maslinaste pantalone sa džepovima sa strane, i neke cokule. E, ona je tih godina kad se više smorila od lokalne ekipe otišla da živi u nekom skvotu preko, a ćale joj bio direktor ili vlasnik ne sećam se tačno koje fabrike u Smederevu, i znači mogla je sama solo sebi al' ceo taj skvot da kupi sa sve okućnicom. Al' dobro, 90-ih je ipak to bila mala grupica tih pankera, ostali su bili dobrotojeći zeldiji, a danas da bog sačuva, danas ne možeš da izvališ ko je tu ko više.
Mada uvek se postavlja ono zajebano pitanje: dal' bi se i mi tako možda ponašali da smo na njihovom mestu, da nam je život bio lagodan, da smo jednostavno imali toliko keša da nam čak i dosadi? Iskreno, voleo bih to da probam, da bar na par meseci mogu da se bahatim do kraja, da vidim baš dal bi mi ikada dosadilo.