Војска и војне теме

Разонода, спорт, музика, филмови, серије, занимљиви клипови...
User avatar
нуклеарни удар
Posts: 286
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Sun Dec 30, 2018 1:05 am

Само за Мићару!

AMERIČKO POVLAČENJE IZ SIRIJE I VELIKA UZBUNA:

Je li Izrael voljan riskirati i ponovno rušiti ruske vojne zrakoplove kao i prije 50 godina?

PIŠE: D. Marjanović |

Sve relevantne sile na Bliskom istoku i šire moraju sada u svoje kalkulacije uključiti iznenadnu američku odluku o napuštanju Sirije, a jedna zemlja koja naročito mora adaptirati svoje računice je Izrael. Što povlačenje američke vojske iz Sirije znači za Izrael? To je nešto o čemu izraelski analitičari već nekoliko dana intenzivno raspravljaju. Posebno je zanimljiv tekst koji je jučer objavljen u čitanom listu Haaretz gdje se posebno težište sada stavlja na pojačanu ulogu Rusije u regiji, a autor se prisjetio i situacije s početka 70-ih godina kada su izraelske snage, u vrijeme velikih napetosti sa SSSR-om zbog sovjetske potpore Egiptu (i Siriji), srušile iznenada nekoliko ruskih Migova 21, čisto da bi Sovjetima pokazali da su spremni "igrati" i s najvećima.

U međuvremenu je nestao SSSR, nestao je cijeli socijalistički blok (što je dakako utjecalo i na izraelske neprijatelje u regiji), ali moć u Rusiji danas je ponovno konsolidirana na čelu s Vladimirom Putinom. Postoji li razlika između Putinove Rusije i Brežnjevog SSSR-a? Svakako, ali Izrael će biti prvi kada treba uočiti i pojedine sličnosti. Jedna konstanta, ako ista postoji (ovisi koga se pita) je nastojanje Moskve da proširi svoj utjecaj na Bliskom istoku.

Svi američki predsjednici, od Eisenhowera do Obame, na Bliskom istoku su pokušavali suzbiti ruski utjecaj, smatraju pojedini izraelski stručnjaci. Dakako "suzbiti" ruski utjecaj je možda dio strategije, ali prije će biti da su nastojali nametnuti svoj, bez obzira u kakvom je "stanju" Rusija u datom trenutku. Da SAD-u nije samo do "suzbijanja" ruskog utjecaja jasno se može vidjeti iz činjenice da su najveće operacije - invazije na Irak i Afganistan - pokrenuli u vremenu kada je Rusija bila daleko slabija nego što je danas, početkom stoljeća, dok se Putin tek navikavao na vlast, a prioriteti su mu bili ekonomska stabilizacija Rusije (i Čečenski ratovi).

Ipak, jedna politika zaista jest ostala nepromijenjena "od Eisenhowera do Obame", ali se sada mijenja pod vodstvom Trumpa. Izrael će otvoreno priznati kako je Trump "veliki prijatelj", ali to ne znači da mu potpuno vjeruju. Štoviše, čini se da je Izraelu bilo ugodnije dok je na vlasti bio povremeno prema njima kritički Obama (tko može zaboraviti zadnju UN rezoluciju njegovog mandata gdje se možda i po prvi put od strane SAD-a "dozvoljava" otvorena kritika Izraela?), ali mu nije nikada na pamet padalo mijenjati neke davno utemeljene osnove. Zapravo Obama je bio, barem kada je riječ o vanjskoj politici, poprilično predvidljiv predsjednik, iako oprezan ("crvene linije" u Siriji kojih se nije do kraja držao). Trump pak svoju ljubav prema Izraelu diže na jednu sasvim novu razinu, bez problema seli ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem, neće ni trepnuti dok izraelske zračne snage bombardiraju Gazu, Siriju, a sutra možda i Libanon, ali da je predvidljiv - nije.

Uzmimo ovo povlačenje iz Sirije. Ako je za vjerovati medijskim izvorima, Trump je odluku "donio" za vrijeme jednog nedavnog telefonskog razgovora s Erdoganom. Prema pojedinim neimenovanim turskim dužnosnicima, kako prenosi novinska agencija Reuters, Trump je u jednom trenutku samo prekinuo Erdogana i rekao mu: "Možete li vi riješiti to što je ostalo od ISIL-a u Siriji?". Erdogan, malo zatečen pitanjem - jer zapravo je očekivao protokolarno upozorenje da ne kreće vojskom na Manbij - odgovorio je nešto u stilu "pa da, naravno, nema problema". U tom trenutku Trump se obraća svom savjetniku za nacionalnu sigurnost, Johnu Boltonu, koji je također bio na liniji, te mu poručuje: "Počni raditi na povlačenju američkih trupa iz Sirije".

Jedan od turskih dužnosnika (od ukupno 5 koji su priču prepričali u razgovoru za Reuters) komentirao je: "Moram reći da je to bila jedna jako iznenadna odluka, zapravo riječ 'iznenađenje' je preslaba da bi opisala tu situaciju".

Vrlo je vjerojatno da je upravo tako i bilo. Dakako, nije Trumpu to iz "vedra neba" tek tako sinulo u datom trenutku, očito je to nešto što je on imao u planu već duže vrijeme, čak je već i ranije u nekoliko navrata komentirao da bi se američka vojska trebala povući iz Sirije (i tada su ga svi saveznici, što doma, što vani, jednostavno odlučili ignorirati). No, da je bilo veliko iznenađenje, svakako jest - i to je ono što najviše brine Izrael.

Je li Izrael bio unaprijed obaviješten, teško je reći, no sudeći prema dostupnim informacijama, nije. Ukoliko je tako to će kod izraelskih stratega izazvati popriličnu nervozu, jer kako uopće graditi strategiju uz nepredvidljiv SAD?

Ono što za Izrael jest predvidljivo u ovakvoj situaciji je pojačana uloga Rusije, a to im se također ne sviđa. Da, bio je jedan period zapravo vrlo dobrih odnosa između Rusije i Izraela kada je riječ o Siriji, period "koordinacije", no on se završio padom ruskog vojnog zrakoplova, a krivac je bila jedna u nizu izraelskih vojnih operacija u Siriji. Nakon toga se Izrael malo ušutio, a Rusija Siriji dostavila S-300 protuzračni sustav. Dakako, znalo se da Izrael neće šutjeti dovijeka i šutnja je prekinuta za Božić kada su ponovno napali Siriju, ponovno iz zračnog prostora Libanona. I odmah su iz prve ruke dobili podsjetnik da njihovi odnosi s Rusijom više nisu u fazi "koordinacije". Naime, rusko ministarstvo obrane oštro ih je prozvalo da su ugrozili dva putnička zrakoplova svojim napadima.

Čemu odmah ovakve prozivke? Pa nije ništa srušeno - pitaju se iz Izraela. I to za njih znači samo jedno - posljedice Trumpove odluke već se osjete, Rusija već sebe smatra "glavnim igračem" u Siriji, njihov konkurent odlazi, njihov "prirodni neprijatelj" više nije prisutan.

Ovo je situacija u kojoj bismo mogli vidjeti rusko-izraelsko zaoštravanje. S jedne strane Rusiju itekako iritira činjenica da se Izrael vraća "na staro" i nastavlja napade na Siriju, iako su im i više nego jasno poručili kako takvi napadi moraju prestati. Nadalje, iako su Siriji dostavili S-300 sustav, čini se kako se isti još uvijek nije "probudio" (ili su ga Izraelci već dobro analizirali, vjerojatno uz grčko dopuštenje). S druge strane Izrael se u neku ruku nalazi - ili osjeća da se nalazi - u situaciji kao i početkom 70-ih kada njihove neprijatelje aktivno podupire Rusija i nešto se po tom pitanju mora učiniti.

Bio je 30. srpanj, godina 1970. Izraelski Mirage lovci srušili su pet sovjetskih MiG-21 vojnih zrakoplova za vrijeme zračne bitke iznad Sueskog kanala. Incident nije bio slučajnost već planirana izraelska zasjeda, operacija pod nazivom "Rimon 20".

Zašto je Izrael tada poduzeo toliki rizik? Jer napasti jednu od dvije svjetske super-sile rizik je najvećih mogućih proporcija. Moglo bi se reći da je Izrael uvijek bio sklon rizicima u ratovima - u ovom slučaju željeli su Moskvi dati do znanja da neće tolerirati, niti se suzdržavati od napada, na njihove snage u Egiptu, uključujući i sovjetsku protuzračnu obranu koja ih je naročito iritirala.

Zašto SSSR nije uzvratio? Razlog tada isti je kao i danas. Zašto Rusija nije uzvratila nakon što je ove godine srušen njihov vojni zrakoplov u blizini Latakije? Zato jer znaju kakve posljedice proizlaze iz napada na Izrael - potencijalni vojni sukob sa SAD-om, a to zna i Izrael.

Koliko je situacija drugačija danas, gotovo pola stoljeća nakon? I ne baš toliko drugačija. Je li moguće zamisliti da Izrael ponovno izvede napad na Rusiju i poruši im nekoliko zrakoplova? Moguće je. Pogledajmo kako je završio incident 1970. Rusija nije uzvratila. Američka administracija (Nixon) brzo se aktivirala i natjerala Izrael da prihvate primirje već u roku od tjedan dana (Amerikancima, koji su tada ratovali u Aziji, nikako se nije svidjela ideja da moraju dio snaga hitno prebacivati na Bliski istok, ali da bi bili spremni braniti Izrael, bili bi). Nova eskalacija odgođena je tri godine, do listopada 1973. U tom periodu SSSR se potrudio da maksimalno ojača protuzračnu obranu Egipta i Sirije. I osjetilo se - kada je izbio Jomkipurski rat Izrael je izgubio ukupno 102 vojna zrakoplova (i to po točno 51 na svakom od dva fronta).

Izrael je sudjelovao u nekoliko kratkih i vrlo intenzivnih ratova. Jomkipurski je primjerice trajao svega 20 dana (a tek Sedmodnevni rat?), no gotovo uvijek su znali jednu stvar - ako "zagusti" uskočit će SAD i neće dozvoliti da pretrpe totalni poraz.

No, i to je nešto što ih sada brine. Bi li Trump bio voljan braniti Izrael kada bi se Izrael, recimo, upustio u nešto vrlo opasno, recimo napao ruske snage u Siriji? Možda bi, a možda i ne bi. Izjave su bitne, a zadnja Trumpova izjava, jučerašnja, po tom pitanju glasi ovako: "Izrael je u stanju braniti sam sebe s milijardama USD koje smo im dali".

To definitivno nije nešto što Izrael želi čuti u ovom trenutku, naročito ne od američkog predsjednika.

Bilo bi naivno reći da Izrael "želi vojni sukob" s Rusijom. Jasno je da Izrael ne može nikako voditi rat protiv daleko snažnije ruske vojske. S druge strane, nisu mogli ni 1970. pa su se opet odvažili rušiti ruske zrakoplove. Zašto sada spekuliramo da bi se Izrael mogao ponovno naći u istoj poziciji "odvažnosti"? Nekoliko je razloga. Kao prvo, Izrael ima osjećaj da Rusija u ovom trenutku podupire sve njihove regionalne protivnike - odnosno Iran, Siriju, a vjerojatno i Hezbollah. Kao drugo, takvim napadom bi probudili sve svoje najveće saveznike u SAD-u koji bi pak izvršili ogroman pritisak na Trumpa (zapravo mogli bismo teoretizirati i o tome kako bi anti-ruska struja u SAD-u mogla poticati Izrael da učiniti upravo to). Kao treće, uskoro, 9. travnja održavaju se novi izbori u Izraelu. Zašto ne bi Netanyahu imao za sebe jedan incident u Kerč tjesnacu kao i Porošenko? Bolje izveden, dakako. No, pitanje je treba li Netanyahuu imidž "onog koji se suprotstavio Rusiji", odnosno bi li to izraelski glasači nagradili ili bi ga pak osudili zbog narušavanja odnosa s Moskvom?

Nije Izraelu drago ni da se Rusija sve bolje "razumije" s Turskom (a turski predsjednik i izraelski premijer ovih dana imali su poprilično intenzivan rat riječima).

U konačnici ono što Izrael nikako ne želi je okončanje rata u Siriji na način da Sirija postane nekakav iranski vojni poligon preko kojeg bi se nesmetano naoružavao Hezbollah na njihovim granicama. Rusija je neko vrijeme neslužbeno Izraelu davala do znanja da ima "razumijevanja" za to, da će im čak i pomoći u toj mjeri da neće dozvoliti da Iran postane presnažan u Siriji. No, čini se da je Rusija izgubila sluh za to, odnosno izgubila je strpljenje s izraelskim napadima na Siriju. Sve je zapravo delikatno povezano - ne može ni Rusija previše puštati Izraelu jer u tom slučaju bi Damask počeo više gledati prema Iranu itd.

SAD je definitivno bio opasan faktor u Siriji, ali čini se da ovo Trumpovo povlačenje nije blef. Sada idući po opasnosti faktor nameće se Izrael. Kako prisiliti Izrael da prihvati kraj rata? I dok neki u Moskvi razmišljaju baš o tome, u Izraelu njihovi pandani možda razmišljaju da bi bilo bolje da Izrael bude, još jednom za kraj, faktor koji prisiljava, čak i najvećeg igrača, prije no što na nešto bude prisiljen.

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 286
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Mon Jan 28, 2019 10:43 pm

NEKI VIŠI INTERESI, OD ANKARE DO CARACASA:

Zašto Turska tako snažno podržava Madura?

PIŠE: Antun Roša | Foto: mppre.gob.ve (ministarstvo vanjskih poslova Venezuele)8 28. siječanj '19.
Jedna za drugom zemlje lojalne Washingtonu prošle srijede počele su priznavati venezuelanskog lidera opozicije, Juana Guaida, kao jedinog "legitimnog predsjednika" Venezuele, proglasivši pritom Nicolasa Madura diktatorom i uzurpatorom. Tijekom zadnjih nekoliko godina diljem Latinske Amerike na vlast su došli akteri točno "po mjeri" SAD-a (desničarske, anti-socijalističke, neo-liberalne političke struje), te stoga ne čudi da su jedna za drugom priklonile se američkoj odluci po pitanju tko je legitiman, a tko nelegitiman lider Venezuele. Nakon Brazila, Argentine, Kolumbije i drugih na popis se priključila Kanada, zatim i Britanija...

I tako dok se čeka "aktivacija" i preostalih američkih saveznika na prostoru Europe stiže jedna reakcija koja je neke poprilično iznenadila - američki NATO saveznik, Turska, ne samo da se nije svrstala na stranu Washingtona kada je riječ o Venezueli već je izrazila možda i najsnažniju potporu Nicolasu Maduru, čak i veću od onih zemalja za koje se očekivalo da će dati podršku socijalistima u Caracasu (Kuba, Bolivija, Rusija, Kina, Iran, Sirija...).

Ta turska podrška čak ne stiže od nekakvog nižerangiranog dužnosnika (kao recimo u slučaju kineske oprezne podrške) - stiže direktno od samog predsjednika Erdogana koji je odmah iste večeri, odnosno prošle srijede (23.1.2019.), nazvao Madura te mu poručio: "Brate Maduro, izdrži! Imaš našu potpunu podršku!".

U najmanju ruku, neočekivano - no, postoji niz razloga zašto možda i nije.

Jasno, očito ovdje ne govorimo o nekakvim političko ideološkim kompatibilnostima. Maduro predstavlja socijalistički projekt kojeg je prije 20 godina započeo pokojni Hugo Chavez dok Erdogan pak predstavlja lidera kojeg bi se po stilu vladanja moglo puno prije svrstati na stranu nekog od venezuelanskih protivnika iz regija, kao što je novo vodstvo u Brazilu, Argentini i Kolumbiji.

No, kada govorimo o nesvakidašnjim odnosima dovoljno je reći da se isti itekako mogu češće naći kada između krajnjih strana stoji po jedan ocean. Ta činjenica na neki način briše razlike u praktičnoj politici i otvara više prostora prema nekim "višim" podudaranjima.

Već tada u problemima, ali daleko manjim nego danas, Nicolas Maduro je u listopadu 2017. posjetio Tursku te se pritom sastao s predsjednikom Tayyipom Erdoganom. Nakon susreta obojica su jedan za drugog imali samo lijepe riječi. Maduro je pred svima u Turskoj objavio kako se "upravo rađa nova sila". Erdogan je pak istaknuo (već tada) kako se oštro protivi bilo kakvom stranom intervencionizmu na prostoru Latinske Amerike (jasno je na koga misli - SAD) te kako se nada da će što prije posjetiti Caracas.

Kako smo i konstatirali, ova "ljubav" očigledno nije ideološka - Turska je ekonomski liberalna i socijalno konzervativna zemlja, nešto sasvim suprotno od venezeuelanske Bolivarijanske revolucije. Koji su tu onda pak viši interesi u igri?

U slučaju Venezuele stvar je vrlo jasna - Maduru dobro dođe svaki prijatelj u svijetu u trenutku dok ga SAD želi izolirati, a naročito sada kada Washington traži da ga se svi odreknu. Maduro treba novac, hranu i političku potporu - sve navedeno mogao je pronaći u Rusiji i Kini, koliko toliko, ne baš previše u Turskoj. Turska također ima problem s rastućom inflacijom i velikim vanjskim dugom. No, ono što Turska svakako može napraviti je povećati uvoz nafte iz Venezuele. Nadalje, Turska je u vrijeme Madurovog posjeta već izvozila oko 17 milijardi USD poljoprivrednih proizvoda prema Venezueli.

Ali što pak Turska želi od Venezuele? Nije tajna da Turska već neko vrijeme traži prostor za "ulaz" u Latinsku Ameriku, a Venezuela bi mogla biti dobra početna točka (kao što je i Rusiji, a možda još i više Kini).

Ipak, možda i jedan od najvećih razloga zbog kojih traje ovo snažno jačanje odnosa između Ankare i Caracasa je kontinuirano slabljenje odnosa između Ankare i Washingtona. Je li moguće da Turska "iz inata" podupire Madura zato jer ga Washington pod svaku cijenu želi srušiti? Moguće je, itekako - time šalju jasnu poruku u Washington kako će njihova politika na Bliskom istoku imati posljedica. Dakako, pritom govorimo o američkom naoružavanju sirijskih Kurda - potez koji će Turska jako teško oprostiti SAD-u, a možda nikada niti neće. Naime, Turska sirijske kurdske snage (odnosno YPG) smatra direktnim produžetkom PKK-a (Radnička partija Kurdistana), a njih pak tretira kao najopasniju terorističku organizaciju protiv koje ratuju već desetljećima.

U očima Ankare naoružavanje YPG-a ima širi kontekst, neki u Turskoj vjeruju kako SAD na taj način želi dugotrajno oslabiti Tursku, možda je čak i sigurnosno ugroziti, kako bi se spriječilo daljnje tursko jačanje i njeno pretvaranje u još moćniju regionalnu silu koja bi tada mogla potpuno se oglušiti na sve američke naredbe. Ima li istine u tome? Moglo bi biti, iako nema sumnje da je tu i turska paranoja na snazi barem djelomično. Ipak, stvar je jasna - između Turske i SAD-a više nema "oceana između" kao kada je riječ o odnosu prema Venezueli: SAD je sada ravno na turskoj granici i gradi nekakve zasebne interese, možda postavljajući teren za nekakvu neovisnost tzv. Zapadnog Kurdistana, zemlju koja bi zatim bila beskonačno lojalna svojem stvoritelju, odnosno Washingtonu.

Je li baš sve tako jednostavno? Podržava li Turska Venezuelu samo da napakosti SAD-u? Postoje i drugi razlozi, ekonomske prirode.

Erdogan je, kako je i obećao Maduru još u jesen 2017., posjetio Venezuelu, i to prošlog mjeseca. Iz Caracasa je oštro osudio američke sankcije (iako u samoj osudi nikada nije direktno spomenuo ni SAD ni Donalda Trumpa). Pritom je najavio i konkretne turske investicije u Venezueli - poručio je kako je turski biznis spreman upumpati oko 4,5 milijardi eura u Venezuelu. Neke stvari već su i vidljive - zapadnjačke aviokompanije uvelike su prekinule letove za Caracas, ali ne i Turkish Airlines koji i dalje nekoliko puta tjedno leti za glavni grad Venezuele.

Vrlo je zanimljiv podatak da je odmah nakon Guaidovog samoproglašenja predsjednikom Venezuele opažen privatni zrakoplov turskog milijardera Turgaya Cinera (vlasnik Ciner Group-a, energetskog, trgovinskog i medijskog konglomerata) - prvi je odletio za Moskvu, a odmah zatim za Venezuelu.

Ovih dana pisalo se o tome kako Britanija odbija Venezueli (barem Maduru) vratiti njeno zlato pohranjeno u britanskoj centralnoj banci, no, kada govorimo o zlatu, kojeg Venezuela rudari poprilično, dobar dio prebacuje se u Tursku na obradu. Neki američki dužnosnici pak smatraju da dio tog zlata, preko Turske, završava u Iranu, a to bi pak upućivalo na jednu znatno veću "osovinu", čak globalnu, kontra američkih interesa. Ukoliko ima istine u ovome, onda je još i kudikamo jasnije zašto SAD pod svaku cijenu želi srušiti Madura s vlasti što je prije moguće. Podsjetimo, Turska je već ranije optužena za izbjegavanje američkih sankcija prema Iranu i to upravo na temelju trgovanja zlatom.

Turski ministar vanjskih poslova, Mevlut Cavusoglu, istaknuo je kako se SAD i pojedine zemlje Latinske Amerike "konstantno upliću u unutarnje poslove Venezuele". To nije tajna, no razlog zbog kojeg to Cavusoglu tvrdi je činjenica da Turska ima svoje konkretne interese u Venezueli. Funkcionira li možda još stara shema "zlato-za-naftu" kojom je Turska zlatom kupovala naftu od Irana zaobilazeći američke sankcije? Možda je Venezuela tu bila jedan od aktera u lancu.

Tijekom vikenda Cavusoglu je također istaknuo: "Imamo izabranog predsjednika i šefa Kongresa koji sebe proglašava de facto predsjednikom. Neke zemlje čak i priznaju ovo. To je situacija koja vodi u kaos".

Da ovo nije samo međusobna potpora između dvije vladajuće strukture pokazuju i brojne turske pro-Maduro poruke koje su se pojavile na društvenim mrežama. Mnogi su dijelili fotografije Madura s turskom zastavom, uz oznaku #WeAreMaduro "(Mi smo Maduro") - "Nisi sam, čovječe velikog srca. Turska je uz tebe", napisao je jedan.

Ovo ne treba čuditi. Solidarnost Turske prema Venezueli je direktno potaknuta američkom politikom. Prije nekoliko dana američki predsjednik Donald Trump poručio je kako će SAD "devastirati tursku ekonomiju" ukoliko se usude dirati američke kurdske saveznike u Siriji. Za Tursku je ova prijetnja itekako jasna paralela s Venezuelom - njoj se prijeti ekonomskom devastacijom dok se u Venezueli upravo provodi ekonomska devastacija. Jasno je da je krivo gospodarsko upravljanje venezuelanskih vlasti itekako pridonijelo aktualnom ekonomskom slomu, ali američki angažman nikako se ne može zanemariti - to je Turskoj itekako jasno.

Što Turska može konkretno učiniti ako želi pomoći Maduru? Sama, malo, ali u jednom malo snažnijem savezu, puno. Stojeći na strani Madura izbija SAD-u iz ruku argument da socijaliste u Caracasu podržavaju "samo Rusija i Kina", a to je već konkretna stvar.

Ako zemlje koje se protive pro-američkom puču zbiju redove, a to prije svega znači da svojim potezima osiguraju da ne dođe do prevrata u vojnom vrhu Venezuele, pokušaj puča se možda još uvijek može preokrenuti. No, dugoročno gledajući situacija u Venezueli je potpuno neodrživa što pak znači da će netko morati pod hitno stabilizirati tamošnju ekonomiju - mogu li to učiniti malobrojni, ali moćni, Madurovi prijatelji na međunarodnoj sceni? Trebali bi pokušati - u suprotnom mogu odmah početi tražiti novu "ulaznu točku" za svoje ekonomske interese u Latinskoj Americi jer Venezuela samo što nije pala u američku torbu.

riper
Posts: 1108
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Војска и војне теме

Postby riper » Thu Feb 21, 2019 1:53 pm

Dokumentarac o borbama za aerodrom u Donbasu. Ovo je dokumentarac iz onog ljudskog ugla, ispovesti onih koji su ucestvovali. Mislim da je radila neka zenska koja je iz tih bivsih sovjetskih republika i blago je antiruski, odnosno jadni mali ukrajinci. Ali ne bas na tom nivou kao kada bi to napravio neki zapadni novinar. Uglavnom ima dobrih, rekao bih iskrenih ispovesti.

Sami Rusi (mislim na ove novoruske snage) priznaju da su se ukrajinci hrabro borili, daju pocast vojnicima, ali pljuju njihove komandante koji su ih gurali i trosili kao topovsko meso.



Ovo drugo ne bih cak nazvao ni dokumentarcem, ovo je kompilacija snimaka od nekih sat vremena iz borbi za aerodrom.



Ovo je isto jedan odlican snimak i ponovo, potresan. Ukrajinski izvidjaci koji su isli, ne znam da li u izvidjacku ili diverzantsku misiju nastradali. Snimak je sa Go-pro kamere koja je okacena na jednog od njih, sa sve engleskim titlom.



Ima jos gomila dobrog materijala. Vecinom su neke go-pro kamere sa raznih misija, mozete naci pored ovih klipova. Rusi tu snimali odlicne stvari koje pokazuju kako rat u stvarnosti izgleda (za nas koji nismo ucestvovali).

User avatar
idemoo
Posts: 283
Joined: Tue Feb 02, 2016 11:35 pm

Re: Војска и војне теме

Postby idemoo » Thu Feb 21, 2019 2:23 pm

Сконташ да рат није уствари Call of Duty него један метак и завршио си своју причу. Фасцинантан ми је лик који са осмехом прича како ужива у борбама и убијању противника. Треба имати посебан ментални склоп за тако нешто.

User avatar
fuck_off
Posts: 946
Joined: Sun Feb 07, 2016 3:28 pm
Location: НБГД
Contact:

Re: Војска и војне теме

Postby fuck_off » Mon Mar 25, 2019 8:36 pm

Жена која превари је курва, а мушкарац који вара је подлегао чарима курве

Црвена Звезда

User avatar
idemoo
Posts: 283
Joined: Tue Feb 02, 2016 11:35 pm

Re: Војска и војне теме

Postby idemoo » Mon Mar 25, 2019 9:08 pm

Био сам мали кад се то дешавало, никад нажалост нисам ни крочио на КиМ али ми тешко пада да читам овај текст, могу мислити како је људима који су учествовали у одбрани земље. Да би на крају један потпис неког политичара све то бацио у воду

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 286
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Wed Mar 27, 2019 11:42 am

SADA JE SLUŽBENO - RUSKE SNAGE SU U VENEZUELI:

Može li Moskva zaustaviti dvije američke smjene režima u nizu?

PIŠE: D. Marjanović | Foto: Venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro i ruski predsjednik Vladimir Putin 2016. godine u Istanbulu (izvor: kremlin.ru)28 26. ožujak '19.
Počelo je s glasinama tijekom vikenda, zatim su se jučer pojavili i prvi konkretniji medijski izvještaji da su dva ruska "velika" vojna zrakoplova sletjela u vojnu bazu pored Caracasa iskrcavši nekoliko desetaka tona opreme, ali i oko 100 ruskih vojnika. Jutros je stigla i konkretna potvrda iz Venezuele, a prije nekoliko trenutaka i potvrda iz Moskve - u izjavi se navodi: "Ruski specijalci su u Venezueli na temelju vojno-tehničkog sporazuma o suradnji iz 2001. godine i za to nisu potrebna dodatna odobrenja".

Dakle, sada je službeno. Ruska vojska je u Venezueli i "ne treba dodatna odobrenja" - kakva odobrenja, od koga? Možda je to referenca na današnji komentar američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Johna Boltona, koji je poručio kako SAD "neće dozvoliti uplitanje neprijateljskih sila u zapadnu hemisferi". Da, Venezuela jest zapadna hemisfera, Rusija bi se u očima Boltona i njegovog kruga mogla okarakterizirati kao "neprijateljska sila", ali kada već govorimo o stranama svijeta i polaganje prava na iste, zna li Bolton u kojoj hemisferi se nalazi Sirija? Svakako da zna. Ta Sirija se nalazi na oko 8,000 kilometara od američkog kopna, ali i svega oko 600 kilometara od ruske granice. Unatoč tome američka vojska, s definitivno više od 100 vojnika prisutna je u toj Siriji - i to krajnje ilegalno - pa to američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost nimalo ne smeta. No, pojavljivanje ruske vojske pokraj Caracasa, koja je stigla na očiti poziv legitimne venezuelanske vlasti, izaziva opću paniku u Washingtonu. Zašto?

Zato jer bi to mogao biti početak pripreme na još jedan neugodan vanjskopolitički poraz SAD-a, još jedno sprečavanje implementacije njihove politike "smjene režima".

Rusija, čini se, uči od slučaja do slučaja. U slučaju Libije nisu uopće djelovali, u slučaju Sirije stigli su godinu dana nakon SAD-a, a sada u slučaju Venezuele možda su odlučili da bi valjalo preduhitriti situaciju koja se već zakotrljala, stići prije tih toliko spominjanih "opcija na stolu".

Ruski predsjednik Vladimir Putin i pokojni venezuelanski predsjednik Hugo Chavez u Caracasu 2010. godine (izvor: kremlin.ru)

Sam plan smjene režima u Venezueli naišao je na, može se slobodno reći, konkretne "probleme u izvedbi". Mjesec ožujak polako se bliži kraju, a predsjedničku palaču Miraflores tzv. samoproglašeni predsjednik Juan Guaido može gledati samo na slikama. Štoviše, čini se kako su Madurove vlasti zadnjih dana također počele provoditi "aktivnije" suzbijanje operacije koja se ne može nazvati nikako drugačije nego pokušaj državnog udara i to uhićenjem jednog od najbližih Guaidovih savjetnika (Roberto Marrero). Jasno, to je bilo ispipavanje reakcije, što domaće opozicije što sada već njihovih krovnih upravljača u Washingtonu. Poslana je poruka - Guaido može biti idući. Iz SAD-a su, očekivano, zaprijetili kako to neće dozvoliti, a taman negdje u to vrijeme stižu i prve informacije o iskrcavanju ruskih snaga.

Kada je eskalacija u Venezueli krenula, odnosno kada je na površinu izbacila Juana Guaida koji se 23. siječnja proglasio "predsjednikom", turski predsjednik Erdogan, koji je sam preživio pokušaj još ozbiljnijeg državnog udara u ljeto 2016. (koji je možda isto bio bar donekle u režiji SAD-a, naravno ne tako očito kao u Venezueli, poručio je venezuelanskom predsjedniku: "Brate Maduro, izdrži, ostani čvrst, mi smo uz tebe!". Dakako, Maduro nipošto ne bi trebao slijediti Erdoganov recept za odbacivanje državnog udara po svim točkama jer on uključuje masovni progon dužnih i nedužnih, no u isto vrijeme sasvim je legitiman stav da Maduro pokuša zaustaviti državni udar - naročito kada postoje nepobitni dokazi da je taj državni udar orkestriran izvana.

Američka opozicija predsjedniku Trumpu od početka nastoji mandat učiniti nelegitimnim tvrdeći kako je postojao određeni "dosluh" s Rusijom (što je nakon dvije godine sada demantirala Muellerova istraga). Dakle, samo pretpostavke vanjskog utjecaja (kojeg je u slučaju Trumpa vjerojatno bilo, ali ne iz Rusije...) su već dovoljne da se dovodi u pitanje legitimitet predsjednika. Po kojem to onda ključu Juan Guaido ikako može uopće biti smatran legitimnim kada je SAD otvoreno radi na uklanjanju Madura i postavljanju svog čovjeka na vlast? Riječ je o krajnjoj hipokriziji - možda čak ne toliko i SAD-a, jer oni na kraju krajeva i jesu "napadači" u ovoj priči, već onih zemalja koje su s tolikom lakoćom Guaida proglasile "predsjednikom" (u prvom redu znatan dio EU zemalja).

Valja istaknuti, no hipokriziji u međunarodnim odnosima nipošto se ne treba čuditi pošto je ista već postala pravilo.

Pošto se pravdu očito ne može dočekati, idući poželjni tijek djelovanje je poraziti nepravdu. U ovom slučaju to predstavlja potrebu nanošenja poraza projektu smjene režima u Caracasu jer kao i u prethodnim pričama - kada situacija dođe do ove razine više centralno pitanje i nije "zaslužuje li ta vlast biti smijenjena?", već u prvi plan dolazi obrana međunarodnog poretka i zakona, sistema u kojem jedna velika sila nema pravo rušiti po svijetu koga poželi - to pravo u svakoj zemlji ima samo narod te zemlje, pa tako i u Venezueli, ali SAD tu nema što tražiti. Vrijedi li onda isto i za Rusiju? Svakako - ali trenutak je presudan u determiniranju je li Rusija ovdje u prekršaju ili u funkciji pomagača. Naime, ruska vojska ne stiže kako bi gušila anti-Maduro prosvjednike po Caracasu (to je nešto čime se bavio SSSR po Budimpešti i Pragu, ali ne bi bilo fer komparirati potpuno SSSR i Rusiju samo zato što im je sjedište Moskva!). Ruska pojačana potpora za vlasti u Caracasu stiže u trenutku dok SAD vrlo otvoreno najavljuje uporabu sile protiv Venezuele, bilo direktno, bilo putem posrednika, recimo Kolumbije ili Brazila (zašto je Bolsonaro toliko pohitao u sjedište CIA-e?).

U svakom slučaju, američki plan - ne ide po planu, i to je dobro. Trump možda to ne zna, ali to je dobro i za njega jer ako pokrene intervenciju u Venezueli može se oprostiti s osvajanjem drugog mandata pošto je velik broj Amerikanaca birao baš njega zato što je djelovao kao manje pro-ratni huškač od druge opcije!

Da smjena režima u Caracasu ne ide po planu već naslućuju i neki u Washingtonu i nikako im nije drago zbog toga. Primjerice, kolumnist Tom Rogan u listu The Washington Examiner po ovom pitanju prije par dana je zapisao: "Predsjednik Trump mora hitno odgovoriti na Madurovo uhićenje šefa glavnog stožera privremenog predsjednika Juana Guaida, Robertoa Marreroa. Ukoliko dozvoli da njegova retorika postane veća od njegovih poteza onda će Trumpova administracija predati stratešku inicijativu Maduru. Zadnjih tjedana vidjeli smo kako niz američkih dužnosnika, od državnog tajnika Mikea Pompea do šefa za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, traži novu žestoku akciju protiv Madura. No, predsjednik Donald Trump i kolumbijski predsjednik Ivan Duque ne žele prigrliti ove odvažnije akcije, opiru se tome. Posljedice su jasne: Maduro zadržava vlast, Guaido ne uspijeva zadobiti veću potporu venezuelanske vojske, a patnja naroda Venezuele se nastavlja".

Toma Rogana smo citirali jer je on poprilično jasno opisao trenutačni stav u Washingtonu, no svakako nije jedini. Od Trumpa se traži "akcija", napad, vojna intervencija... bilo što da se Madura sruši s vlasti. I uistinu - Trumpu bi u strateškom smislu svakako bilo bolje da je šutio po pitanju Venezuele jer ako nije spreman ići do kraja onda SAD-u možda već uskoro slijedi novi veliki poraz, jedan koji bi njihovu agresivnu politiku stavljenu u "šah" u Siriji sada stavio u "mat" poziciju u Venezueli.

Rusija, ako ima snage za nastavak ove opasne "partije", mora ju nastaviti igrati. Prošlo je 2 mjeseca otkako je Guaido najavio pad Madura, Venezuela je u tom periodu uspjela izgurati i niz dana u mraku, pokušaj dostave "humanitarne pomoći", Richarda Bransona, prijetnje iz regije i Washingtona... ali se nije pokolebala, i što je još važnije, njena vojna struktura i vrh se nisu pokolebali. To bi trebao biti sasvim dovoljan znak Rusiji da treba riskirati i snažnije stati u obranu saveznika, što sada i čini, a John Bolton neka mjeri na karti svijeta gdje je čija vojska i tko se upliće u "čiju" hemisferu.

User avatar
čompika
Posts: 933
Joined: Sun Jan 31, 2016 11:31 pm
Location: Novi Sad

Re: Војска и војне теме

Postby čompika » Wed Mar 27, 2019 3:24 pm

riper wrote:ma jos gomila dobrog materijala. Vecinom su neke go-pro kamere sa raznih misija, mozete naci pored ovih klipova. Rusi tu snimali odlicne stvari koje pokazuju kako rat u stvarnosti izgleda (za nas koji nismo ucestvovali).


Upravo što rekoše ljudi, tek tu vidiš da nije rat igrica. Strašan momenat kad se Rus javlja pokojnom vojniku Ukrajine na telefon da priča sa kevom, 6 propuštenih poziva.

Barem iz ovih klipova, i informacija što mozemo mi pročitati preko neta, dosta neorganizovaniji Ukrajinci, bukvalno topovsko meso za obučene Ruske vojnike.

Imam samo par pitanja pošto nemam baš vremena da ispratim sve.

Kakvo je sada stanje na terenu, da li je mirnije ili se još vode borbe neke? Šta Rusi sada drže pod kontrolom, jel ima neka mapa?

I da li je izašlo išta sem zvaničnih informacija o Giviju i Motoroli, ko ih je sklonio?

User avatar
Rođaci
Posts: 3695
Joined: Sun Jan 31, 2016 11:07 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Rođaci » Wed Mar 27, 2019 3:51 pm

vidi ovde, znam da na My City Military uglavnom to prate

https://liveuamap.com/

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 286
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Fri Mar 29, 2019 12:54 am

RASKLIMAVANJE JEDNE IZUZETNOSTI, HEMISFERU PO HEMISFERU -

Teško je srušiti tronožac ako na njemu sjede medvjed i zmaj

PIŠE: D. Marjanović

Ne tako davno SAD je bio u situaciji da kaže tko "mora otići" i taj bi i otišao, milom ili silom. Bilo je to nešto kao kada bi Cezar u drevnom Rimu pokazao palac gore ili palac dolje - nešto što je bilo konačno i neumoljivo. Kada je SAD u jeku Arapskog proljeća poručio da Hosni Mubarak, dugogodišnji egipatski predsjednik, "mora otići", ovaj je otišao. Kasnije su rekli da Gaddafi mora isto otići, on je odbio, pa su ga natjerali, vojnom agresijom, u kojoj je i ubijen. Sličan "palac dolje" ranije dobio je i Saddam Hussein koji je također platio životom. Kako na Bliskom istoku tako i u Europi - prije nekoliko godina odlučeno je da i ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič mora otići - i otišao je (jedva izvukavši živu glavu iz Kijeva). I da se ne bi zaboravilo tko je naredbu izdao, kada je trebalo hitno sastaviti novu ukrajinsku vlast, potencijalno primarno pro-EU orijentiranu, na scenu stupa tadašnja američka savjetnica državnog tajnika za Europu, Victoria Nuland, te u telefonskom razgovoru s američkim ambasadorom u Kijevu (razgovor je kasnije procurio na Internet) doslovno poručuje "jeb*š EU" te dirigira tko mora biti na kojoj poziciji.

Kako smo i rekli, nema tome davno, ali postoji problem kod svake neumoljive moći - ona mora biti apsolutna i bez pogreške. Kakva bi to bila moć naređivanja odlaska kada bi, recimo, od 10 otpisanih otišla samo 8-orica? Onda to više i nije takva sila kakvom se predstavlja. Dovoljno je zapravo da samo jednom nešto ne prođe po planu pa da se paradigma iz temelja promijeni. To je jednostavno tako - dovoljno je da na nekom od planeta našeg Sunčevog sustava pronađemo samo jedan novi oblik života pa možemo već konstatirati da nismo sami u svemiru. Isto vrijedi i za američku moć dirigiranja tko odlazi, a tko ostaje - dovoljno je da jedan "preživi" tu naredbu i ista odjednom ima daleko manju težinu.

Taj jedan preživjeli je dakako sirijski predsjednik Bashar al-Assad. Možda je toga svjestan, a možda i nije, no upravo on je, jedna osoba, točka promjena cijele geopolitičke paradigme, barem što se tiče novijeg doba (da, već godinama "moraju otići" i vlasti u Iranu, Sjevernoj Koreji i Kubi, no dok se na tome radi kontinuirano određenim nižim intenzitetom nikada nismo vidjeli cijelom svijetu pokazan obrnuti palac u zraku!).

Naravno, SAD uvijek može reći da će se "vratiti po Assada" (kao što i jesu se vratili po Saddama, desetak godina nakon Zaljevskog rata 90-ih), ali sada imaju novog koji mora otići - venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura - a od jučer je naredba slične vrste izdana i njegovom pomagaču, Rusiji. Naime, američki predsjednik Donald Trump poručio je kako Rusija "mora otići iz Venezuele", misleći pritom primarno na ruske vojnike koji su se iskrcali tijekom prošlog vikenda u vojnoj bazi u blizini Caracasa. I pitanje se sada postavlja, kako Trump misli Ruse natjerati da odu? Nijedna njegova "opcija na stolu" nije pripremljena za takav scenarij (uz pretpostavku da se ideje "uzajamnog uništenja" ipak ne razmatraju!).

Nije ovo dobro po Trumpa krenulo, nikako. Kao prvo, primijetimo detalj kako ruski vojni zrakoplovi slijeću u Venezuelu za bijelog dana, a ne pod okriljem noći. To može zvučati kao trivijalan, ali je bitan detalj. Nešto se konkretno poručuje. Nadalje, Rusija i Venezuela nisu ni pokušale ignorirati predugo informacije da su ruski vojnici (navodno specijalne snage, a među njima i pripadnici jedinice za cyber-ratovanje) stigli u Venezuelu. Sve to ukazuje na jedno veće rusko samopouzdanje, da ni ne govorimo da ovo jest "američka hemisfera".

I opet se SAD sam uvalio u probleme na temelju vlastitih krivih proračuna. Objektivni analitičar, ali takav ne kroji američku vanjsku politiku, lako bi zaključio da nije pametno, bar ne tako direktno, najavljivati rušenje jedne zemlje iza koje u određenoj mjeri stoje i Rusija i Kina. Istom bi bilo jasno da Moskva i Peking samo traže adekvatnu priliku da svijetu pokažu kako SAD više nije toliko snažan koliko se predstavlja, da ga pretvore u "policajca od papira". Nažalost po Washington, njihova ideologija tzv. "američke izuzetnosti" ne polazi od logičkih zaključaka nego iz egoistične percepcije da uistinu jesu moćniji, bolji i samim time suđeni da budu broj jedan u svijetu. No, čak dvije noge tog "stola" (koji nekoć jest bio čvrst kao beton) sada se već klimaju, odnosno klima ih netko.

Kina klima američku izuzetnost na ekonomskom frontu, pokrećući projekte diljem svijeta koji će uskoro svrgnuti SAD s mjesta najveće svjetske ekonomije (prema nekima SAD to više i nije, no još nije postignut konsenzus). S druge strane Rusija klima američku izuzetnost na geopolitičkom frontu, obranivši Siriju i sada gotovo "bahato" dajući do znanja da je spremna braniti i Venezuelu (tko zna, možda zapravo i nije, ali ide se na blef koji bi mogao upaliti!).

I ako se američkom stolu moći otkinu noge ostat će zapamćena dva zadnja krivca (iako zemlju prema tome vodi već niz prethodnih administracija), a oni su Donald Trump i John Bolton.

Trump je kriv jer je pokušao podrediti Kinu pokrenuvši trgovinski rat protiv nje. Kina, koja pak svoj ekonomski uzlet itekako može zahvaliti specifičnoj simbiozi sa SAD-om (i bila je voljna taj odnos nastaviti), sada počinje uviđati da će morati preuzeti globalnu ekonomsku dominaciju ako želi ostati otporna na američke udarce. Činjenica da SAD nije više u stanju ni izbaciti Huawei iz Europe pokazuje da Kina u tome uspijeva (i slobodno tržište, koje je SAD beskonačno promicao, joj itekako ide na ruku).

Bolton je kriv jer je javno najavio rušenje čak tri latinskoameričke vlasti - i to zato jer su iste u dobrim odnosima sa spomenutim "klimačima američkog stola". 1. studenog 2018. održao je govor u Miamiju (gdje drugdje) u kojem proglašava borbu protiv "Trojke tiranije" - Kube, Nikaragve i Venezuele. "SAD se raduje skorašnjem rušenju svakog kuta ovog trokuta", rekao je.

Dakle, SAD misli da će osnažiti svoj stol ako razbiju nepodobni im tronožac. Venezuelu su očito definirali kao najslabiju kariku (ljevičari su ovdje ipak najkraće na vlasti). I opet svjedočimo toj naivnoj ideji da će se nešto veliko dogoditi "za nekoliko dana ili tjedana" (tako je bio prognoziran i pad Assada).

Umjesto toga učinak po SAD može biti sasvim obrnut, da njihov stol ostane sa samo dvije noge, a da cijeli tronožac ostane nepomičan jer na njemu sjede teški medvjed i masivni zmaj.

Obamina administracija bila je kudikamo lukavija. Obama je čak obnovio odnose s Kubom znajući da je to najbolji način za riješiti se socijalista, djelujući iznutra, dati da slobodno tržište prodre do naivnih masa koje će uskoro poželjeti puno više nego imaju sada (zaboravljajući pritom da im je susjedni Haiti dobar predstavnik tržišne i kapitalističke ekonomije, a tamo se živi daleko lošije nego na Kubi!).

Teško je vjerovati, no čini se kako su u SAD-u stvarno mislili da će Rusija (i Kina) čekati "u drugoj hemisferi" i gledati kako Washington prijeti vojnom intervencijom njihovom savezniku, odnosno zemlji u koju su već i Moskva i Peking uložili popriličan novac. Možda ih je zavarala ruska dosadašnja dobroćudna retorika koja se svodila na "naši dragi zapadni partneri", ali ona više nije takva. "Željeli bismo podsjetiti američke političare da je ovo 21. stoljeće, a ne 19. Venezuela je suverena država, članica UN-a. Njen suverenitet jednak je suverenitetu Washingtona", poručila je ovog tjedna glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, Marija Zakharova.

Znaju američke vladajuće elite jako dobro koje je stoljeće, ne treba ih podsjećati, no ovo stoljeće su već prije nekog vremena definirali kao "novo američko stoljeće, jedino što su pritom zaboravili da se možda ostatak svijeta neće tek tako složiti s tom idejom.

User avatar
MisterNO
Posts: 119
Joined: Mon Sep 24, 2018 2:08 pm
Location: srb
Contact:

Re: Војска и војне теме

Postby MisterNO » Fri Mar 29, 2019 3:10 pm

Када сам Слађану Станковић питала шта је по занимању рекла је… ратник

Призрен, 1999. године. Bila sam sama у канцеларији у епархији где сам радила. Ушла је Слађана, рекла је да je дошлa да се венча. Након завршеног венчања, дошли су да их упишем у књигу венчаних. Када сам питала шта су по занимању, она ми је одговорила РАТНИЦИ.

Пар дана касније дошао је њен муж Јуриј са осталим добровољцима и рекао да је погинула.

Цео текст ОВДЕ.
Sergio Bonelli: Mister No je nastao prema stvarnom liku kojeg sam video na jednom putovanju

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 286
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Fri Apr 05, 2019 9:16 am

NAREDBA NA KOJU SE ČEKALO GODINAMA:

Kreće ofenziva Haftarove vojske na Tripoli - u što će se Libija sada pretvoriti i za koga?

PIŠE: D. Marjanović | Foto: Scena iz rata u Libiji 2011. godine (izvor: Majid Saeedi/Getty Images/Guliver Image)0 5. travanj '19.
Zapovjednik istočnih libijskih snaga, general Khalifa Haftar, izdao je naredbu za koju se već godinama spekuliralo da dolazi - naredio je svojim snagama da krenu na Tripoli.

Pripadnici njegove Nacionalne libijske vojske (LNA) već su nadomak glavnog grada Libije nakon što su zadnjih mjeseci preuzeli kontrolu nad jugom zemlje. Tijekom jučerašnjeg dana zauzeli su i grad Gharyan oko 80 km južno od Tripolija. Sada kreću s okruživanjem grada iz pravca juga i zapada, a zadnje informacije govore kako su se noćas zaustavili na oko 60 km od grada.

Ova ofenziva predstavlja dramatičnu eskalaciju situacije u Libiji, najveću još od NATO agresije 2011. kada je ubijen dugogodišnji predsjednik Muammar Gaddafi.

Sada je sve jasno - Haftar želi cijelu Libiju. 2014. godine okupio je bivše Gaddafijeve vojnike koji su se pobunili te ih je ponovno pretvorio u vojsku, ovog puta za obračun sa islamističkim frakcijama koje su naglo ojačale za vrijeme rata u Libiji (pošto su direktno dobivale potporu od strane Zapada i pojedinih bliskoistočnih sila). 2014. Haftar je krenuo u prvu bitku - bitku za Benghazi, epicentar islamističke pobune protiv Gaddafija. Ako ovdje uspije slomiti ekstremiste onda je na dobrom putu da to učini i na prostoru cijele zemlje.

Bila je to dugačka bitka koja je potrajala tri godine, no u konačnici Haftarove snage su trijumfirale i Benghazi je pao u njihove ruke. Nakon toga bilo je samo pitanje vremena kada će dodatno ojačati, i njegova snaga i njegovi apetiti, pa da krene i na ostatak zemlje. Nakon Benghazija krenulo je koncentrično širenje kontrole Haftara i LNA snaga da bi početkom ove godine "izbili" iz istočnog prostora i krenuli na jug, prema velikim naftnim poljima.

Sve ovo vrijeme Libija se pak nalazi u jednoj krajnje čudnoj situaciji pošto na njenom teritoriju operiraju dvije državne Vlade koje se međusobno ne priznaju - jedna u Tripoliju (proizašla iz islamističke frakcije rata 2011. godine), druga u Tobruku na samom istoku zemlje (proizašla iz druge frakcije pobunjenika, anti-islamističke). Kroz godine UN radi na posredovanju između libijskog istoka i zapada, ali bez prevelikog uspjeha. Formalno se pregovori vode, povremeno se predstavnici sastaju u Ženevi, no to je to. Jasno je da je UN posredništvo samo kupovanje vremena, kako za Haftara tako i za druge elemente. UN pak, kao i tzv. međunarodna zajednica, priznaju vlast u Tripoliju, ali u isto vrijeme nitko ne priča odveć negativno o Tobruku - s razlogom: svijet zapravo čeka da se situacija u Libiji riješi sama od sebe, da se pokaže koja će frakcija preuzeti dominaciju, a onda će se žurno prikloniti istoj.

Zato i ove vijesti dolaze bez ikakve jasne definicije po pitanju treba li stati na stranu "legitimne vlasti" (Tripoli) ili je možda "legitimno" da Haftar zauzme sve?

U očekivanju upravo ovog scenarija, ofenzive na Tripoli, međunarodna diplomacija se iza kulisa bori za Haftarovu naklonost. Svoj utjecaj ima u Kairu, Moskvi, Rijadu, Washingtonu... Od svih navedenih možda je najbliži Moskvi - ili je bio. Naime, posjetio je Moskvu (barem jednom) te se tamo sastao s visokim ruskim dužnosnicima. Kasnije, početkom 2017., pojavio se na ruskom nosaču zrakoplova kao "istaknuti gost" dok je ovaj plovio Mediteranom. Brojne priče počele su cirkulirati u to vrijeme, uključujući i navodni ruski plan da uspostave - u suradnji s Haftarom - vojnu bazu u Libiji.

Točno je da se Haftar dosta oslanjao na Moskvu, no pitanje je do kada. Ruska potpora bila mu je od velike važnosti dok je trebalo održati Tobruk kao "jedan od dva centra", ali sada bi se situacija mogla promijeniti. Naime, bitka za Tripoli kreće, možda već danas. Neki vjeruju da će Haftarove snage jednostavno umarširati u grad i da će to biti kraj tamošnje Vlade. Možda, to ovisi o tome do koje mjere je unaprijed već isklesao dogovor s tamošnjim islamističkim snagama kojima bi jednostavno mogao ponuditi integraciju u LNA i to je onda to - krug se zatvara, Libija je "jedno". Ukoliko je pak stanje na terenu drugačije, ako je ovo ofenziva koja ima za cilj islamiste eliminirati, u svakom smislu, onda predstoji žestoka bitka za glavni grad koji se još nije posve ni oporavio od 2011. godine.

Scenarij s jednostavnom integracijom nije pretjerano očekivan zbog činjenice da u samom Tripoliju ne operira jedna skupina već cijeli niz međusobno suprotstavljenih islamističkih militantnih organizacija. Između njih redovno izbijaju žešći oružani sukobi po predgrađima, zračnoj luci... jedini razlog zašto Tripoli nije postao buktinja borbe za utjecaj je taj što se iste dobro "podmazuje" novcem, da budu koliko toliko mirni.

No, ako Haftar zauzme Tripoli, a nakon svih uspjeha na terenu to se sada čini kao itekako izvediva misija, pitanje je što će se dogoditi s njegovim ruskim kontaktima. Naime, kao de-facto jedini vladar Libije on će moći birati s kim i o čemu pregovora, a ne treba ni na trenutak sumnjati da će mu u tom trenutku Zapad ponuditi jako puno.

Ne treba zaboraviti kako je Khalifa Haftar čovjek itekako sklon ovakvim "pregovorima". Bio je general u Gaddafijevoj vojsci. No kasnije, kada je došlo do raskola između "generala i pukovnika" (80-ih godina Haftar je zapovijedao libijskim snagama u ratu s Čadom - i izgubio je rat), Haftar se brzo okrenuo drugoj strani - SAD-u. Tamo je proveo niz godina te je postao bitan akter CIA-e u pripremanju rušenja Gaddafija s vlasti, što je i uslijedilo 2011. godine. Uz angažman CIA-e Haftar, i oko 300 njegovih vojnika, početkom 90-ih prebačeno je u SAD. Od tamo je poslan 1996. natrag u Libiju da pokuša srušiti Gaddafija - probao je, u planinama istočne Libije, ali su njegovi pobunjenici brzo poraženi te se zatim vratio u SAD, na daljnje instrukcije. Tijekom godina bio je direktno uključen u još nekoliko pokušaja rušenja, ali i atentata na Gaddafija. U konačnici taj prljavi posao je umjesto njega odradila Zapadna vojna agresija, a Muammar Gaddafi je ubijen 20. listopada 2011.

Po kojem ključu Moskva misli da Haftar nakon svega ovoga može postati njihov saveznik, nije sasvim jasno, no za nekog poput Haftara ne bi čudilo da lojalnost mijenja i po nekoliko puta.

Vratimo se na danas - bitka za Tripoli kreće. Za neke je to izvor velike panike, očito i za UN jer je generalni tajnik UN-a, Antonio Guterres, u srijedu hitno otputovao u Tripoli kako bi pokušao zaustaviti sukob i potaknuti još jednom pregovore, no čini se kako je kasno. "Libiji treba političko, a ne vojno rješenje", poručio je Guterres dok je pokraj njega stajao smrznuta lica libijski UN ambasador Ghassan Salame koji čini se da zna kako je prekasno za politiku.

Guterres je prenoćio u utaborenom UN sjedištu na rubu Tripolija te se danas planira sastati s Haftarom, navode izvori.

U isto vrijeme čini se kako Haftar nema ideje stati sada - "Ovo je poruka našoj vojsci koja je sada stacionirana na rubovima Tripolija: danas ćemo kompletirati naš marš", navodi se u Haftarovoj audio poruci koja je noćas puštena.

Tko će stati na čiju stranu? Kasno sinoć zajedničku izjavu objavile su Francuska, Italija, UAE, Britanija i SAD ističući "duboku zabrinutost" zbog ove situacije. No, ne zvuči baš da su odveć zabrinuti jer da jesu rekli bi "Haftare, stani!". I oni čekaju što svi čekaju - da se u Libiji na vrh probije najsnažniji pa da mu se mogu prikloniti.

Aktualni libijski premijer (iz Tripolija), Fayez al-Serraj, mogao bi pobjeći iz grada zajedno s Guterresom već danas, kako stvari stoje.

Zna se tko je na Bliskom istoku na strani Haftara - oni koji se boje islamista povezanih s Muslimanskom braćom (MB), a to su prije svega Egipat, UAE i Saudijska Arabija (Haftar je nedavno bio u Rijadu, očito kako bi potvrdio podršku salafista, od kojih znatan dio već i ratuje u sklopu njegovih snaga).

MB islamistička varijanta u Libiji dobila je 2011. oružje i veliku potporu od Obamine administracije u režiji njegove tadašnje državne tajnice Hillary Clinton, sada, nakon 8 godina, ta varijanta nalazi se na rubu poraza. No, Tripoli možda i brzo padne, ali zna se koji grad neće - najčvršće uporište MB islamista: Misrata, a Misrata ima oružja, ima i vojnih zrakoplova...

Jedan period Libije, kaotični post-Gaddafi period koji traje već godinama, gdje se ne zna tko zapravo kontrolira što, sada završava, a uskoro ćemo saznati što slijedi nakon - ako se sve bude odvijalo kako se odvija sada, ne bi iznenadilo da Libija postane nešto nalik Sisijevom Egiptu, sa sličnom vlašću i sličnim geopolitičkim afinitetima, negdje između Istoka i Zapada, ali ipak više Zapadno.

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 286
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Tue Apr 09, 2019 8:31 am

OVO NIJE SAMO PRESEDAN, OVO SU PREDRATNI KORACI:

Trumpovo proglašenje Iranske revolucionarne garde terorističkom organizacijom znači da je sukob Amerike i Irana postao neizbježan

PIŠE: D. Marjanović | Foto: IRNA17 8. travanj '19.

Američki predsjednik Donald Trump danas je, kako se ovih dana i spominjalo da će napraviti, proglasio Iransku revolucionarnu gardu "terorističkom organizacijom" optužujući ih da "financiraju i promoviraju terorizam u regiji".

Riječ je o potezu bez presedana. Iranska revolucionarna garda (IRGC) elitni je ogranak iranske vojske, a ovo je po prvi puta da SAD nečiju vojsku, bez obzira koliko gajio animoziteta prema toj državi, proglašava "terorističkom organizacijom".

Neposredno zatim iranski ministar vanjskih poslova zatražio je službeno od iranskog predsjednika Hassana Rouhanija da Iran odmah uzvrati istom mjerom te američko centralno zapovjedništvo (CENTCOM) također proglasi terorističkom organizacijom. U vrijeme pisanja ovog teksta to još nije učinjeno, no za očekivati je da uskoro hoće. Neki iranski dužnosnici čak su sugerirali da se i cijela američka vojska proglasi terorističkom organizacijom.

Američki državni tajnik Mike Pompeo poručio je kako se IRGC "maskirala kao legitimna vojna snaga" dok se zapravo "aktivno bavi terorizmom već 40 godina". U njegovoj izjavi povodom Trumpovog proglašenja ističe se: "Oni organiziraju i izvode terorističke napade diljem svijeta i aktivno rade na destabilizaciji Bliskog istoka, prije svega u Siriji, Iraku, Jemenu, ali i drugim državama".

Odluku je neposredno zatim komentirao i američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton: "Današnji potez bez presedana uvrštavanja IRGC na popis stranih terorističkih organizacija pokazuje našu odlučnost u maksimizaciji pritiska na iranski režim sve dok ne prestanu koristiti terorizam kao oruđe. Korumpirani IRGC investira u terorizam dok iranski narod pati".

Što se patnje iranskog naroda tiče ona bi bila, a možda će i biti, kudikamo veća ako se ova priča bude nastavljala ovim pravcem. Što se danas zapravo dogodilo? Stavljanje IRGC-a na popis terorističkih organizacija jedan je konkretan korak bliže vojnom napadu na Iran, nešto na čemu SAD radi godinama, desetljećima zapravo, a ovo su zadnje faze pripreme. Napad na Iran bit će, predstavljeno od Washingtona, operacija s ciljem oslobođenja iranskog naroda od terorizma, a Trumpova administracija očito smatra da se svijetu još jednom može prodati takva priča (i što je najgore od svega, možda su i u pravu).

Proglašenje IRGC-a terorističkom organizacijom nije samo bez presedana, to je put bez povratka - put u poredak u kojem će svatko svakoga moći proglašavati terorističkom organizacijom kako im se prohtje. I ne, to nije samo još jedan "pogrdni" naziv, proglašenje nekoga teroristom veže uz to proglašenje jedan sasvim drugačiji način "ophođenja" - više čak ni formalno ne vrijede nekakva prava ratovanja. Drugim riječima, protiv terorista sve je dozvoljeno. Ne može jedan ISIL - prava teroristička organizacija - žaliti se da ih se gađalo zabranjenim oružjem. Terorist je na nižoj stepenici od plaćenika, a ovim potezom Trumpova administracija doslovno je cijelu jednu državu proglasila terorističkom jer IRGC je sastavni dio ovog Irana koliko i njegova zastava i himna.

Punim imenom organizacija se zove Vojska čuvara Islamske revolucije, one revolucije iz 1979. godine koju SAD nikada nije uspio preboljeti. U mnogo navrata smo argumentirali da čak i manje nelojalne vlasti postaju mete za politiku "smjene režima", a metode tih smjena variraju od diplomatskih pritisaka, sankcija, pa do vojnih intervencija i invazija. Malo koja država, vjerojatno nijedna, nije do te mjere "nelojalna" Washingtonu kao što je Iran - Iran koji je revolucijom svrgnuo s vlasti pro-američku vlast na čelu sa šahom Rezom Pahlavijem. Da, tijekom revolucije islamistička struja izbila je na površinu i od onda vlada Iranom, pretvorivši ga u teokratsku republiku. No, to je već pitanje unutar-revolucionarnog previranja, ali SAD zna da njima lojalnu vlast te 1979. nisu rušili samo islamisti, već i sekularisti, svi slojevi iranskog društva.

22. travnja 1979. uspostavljena je Revolucionarna garda, paralelno uz regularnu vojsku Irana. Koja je razlika? Vojska ima za cilj braniti iranske granice i čuvati unutarnji poredak. Revolucionarna garda pak, prema Ustavu Irana, ima za cilj braniti sistem islamske republike. "Ima ulogu obrane islamskog sistema i sprečavanja vanjskog utjecaja, kao i potencijalnih državnih udara od strane vojske ili drugih devijantnih pokreta", ističe se između ostalog u njenom opisu.

U praksi to je vojska, od oko 125,000 vojnika (i 90,000 pripadnika milicije Basij), te uključuje kopnene, zračne i pomorske snage. U teoriji to je ogranak revolucije, stvoren da pod svaku cijenu štiti tu revoluciju. Dakako, kao i svaka revolucija, i iranska ima tendenciju širenja - širenje ili propast integralno je načelo gotovo svake revolucije.

Iranska revolucionarna garda drugačija je od vojske po tome što vojska može postojati i prije, a eventualno i nakon revolucije. Vojska je tu da se adaptira na postojeću situaciju - ona opstaje uz pučeve, prevrate, sve promjene, dok ima države. Iranska garda postoji koliko postoji i revolucija, idu zajedno i ne mogu postojati jedno mimo drugog.

Kao institucija IRGC kontinuirano jača, a naročito je ojačala za vrijeme predsjednika Mahmouda Ahmedinejada. Neki danas smatraju kako je čak moćnija i od klerikalnog sustava vlasti u Iranu. No, kako smo već i naveli, to su interna pitanja Irana gdje svakako ne nedostaje frakcijskih borbi - za SAD to je jedno jedinstveno tijelo, jedan "režim" koji mora nestati.

Bavi li se IRCG terorizmom? Ako se bavi, onda u takvom terorizmu višestruko prednjači američka vojska koja ilegalno sudjeluje još uvijek u nekoliko ratova (Sirija, Jemen, Libija...). IRCG snage su prisutne na stranim ratištima, bez sumnje, naročito u Siriji. Dakako, tamo ne bi bili da nije bilo Zapadne agresije protiv Sirije. IRCG u Siriji ispunjava, u širem kontekstu, svoju inicijalnu zadaću "obrane revolucije" - kako? Zato što Damask, iako nije islamska teokracija, jest jedan krak te revolucije, onaj anti-imperijalistički i direktno se nadovezuje na ono što se dogodilo 1979., točka potvrde da SAD neće moći cijeli Bliski istok kontrolirati kao niz marioneta.

Dakako, Iran nije bila jedina točka te potvrde. Crtale su se one i na drugim dijelovima karte svijeta - recimo u Libiji 1969. kada je mladi pukovnik Muammar Gaddafi sa svojim lojalistima izveo državni udar i uspostavio državu koja će više od 40 godina postojati kao narodna socijalistička džamahirija - Zelena Libija. Iako na vrlo drugačijem pravcu od Iranske revolucije, Libija je bila dio pobunjene manjine te je zbog toga zgažena u NATO vojnoj agresiji 2011. godine.

Ostao je Iran, ali i širina njegovog utjecaja koji se proteže preko Bagdada do Damaska i dalje sve do južnih predgrađa Bejruta. Neformalno ovaj potez naziva se "Osovina otpora" i koliko god se ona proteže u njoj prisutnost iranske Revolucionarne garde neće biti iznenađenje. S druge strane prisutnost američke "garde", odnosno vojske, danas imamo u gotovo svim zemljama svijeta - što rade tamo? Također štite ideološki poredak, koji je isto proizašao iz revolucije, da bi se kasnije transformirao u ideologiju američke izuzetnosti.

Trump. Bolton i Pompeo trebali bi sada nakon ove odluke jasno reći svijetu gdje se to IRCG bavi "terorizmom" da bi ih se proglasilo terorističkom organizacijom? I ne, davanje podrške za legitimnu sirijsku vlast ili pak za vojnu-političku snagu Libanona, Hezbollah, koji sjedi u libanonskom parlamentu kojeg ostatak svijeta priznaje - nisu argumenti za terorizam.

Možda IRCG unutar Irana djeluje, kako neki opozicijski izvori navode, poput moćne mafije, ali taj čimbenik u konačnici nema nikakvog utjecaja na američki animozitet prema Iranu.

Što se pak terorizma tiče, SAD, kad bi htio, mogao bi odmah sastaviti poduži popis stvarnih terorističkih organizacija, aktera u Perzijskom zaljevu koji stoji iza i ISIL-a i Al-Qaede i svih izvedenica ovog kotla koje svakodnevno masakriraju ljude po Bliskom istoku, Africi, Aziji i šire. Činjenica da neće pokazuje ne samo da je ovo opasna pred-ratno politička odluka već da će i dalje dozvoljavati da stvarni sponzori terorizma, stvarnog terorizma, se svijetu predstavljaju kao važni partneri.

SAD zna otkuda mu se pruža otpor i nastojat će ga slomiti - sve ceste vode u Teheran, ali sudeći prema tome koliko su zapeli u Siriji, to je jedna vrlo neprohodna linija.

U isto vrijeme ova odluka je Trumpova trilogija neizmjernog dodvoravanja Izraelu, točnije aktualnoj vlasti na čelu s premijerom Netanyahuom. Prvo je prebacio američku ambasadu u Jeruzalem, zatim im poklonio Golan, a sada Iran pretvara u terorističku državu dajući mu do znanja da je Teheran na meti. U isto vrijeme u SAD-u opoziciji ni ne pada na pamet preispitati nije li Trump možda, umjesto s Rusijom, bio nekako u dosluhu s Izraelom glede izbora 2016. godine? Jer Hillary Clinton, koliko god se gurala među jastrebove (jedna je od glavnih izvršiteljica brutalne agresije na Libiju), ne bi ni približno donosila Netanyahuovoj eliti ovolike darove kakvima ih sada, dan pred izraelske parlamentarne izbore, zasipa Trump.

Za Iran je sada sve jasno. Optimistični san o normalizaciji odnosa koji je snivan dok je Obama bio u Bijeloj kući, nažalost je završen, ili se pak pretvara u noćnu moru. Ako SAD nastavi ovu politiku i nakon Trumpa (a i sam Trump mogao bi biti tu još nekoliko godina), onda je ovo njegovo današnje proglašenje potvrda kako je sukob između Irana i Amerike postao neizbježan, sada je samo pitanje gdje će se taj sukob voditi - je li na pomolu direktan napad na Iran ili se kreće sa žestokim udarom na sve prostore iranskog utjecaja (što su u tom slučaju loše vijesti za Siriju koja se jedva počela oporavljati od dugih ratnih godina).

User avatar
Нинџа
Posts: 16
Joined: Fri Sep 30, 2016 9:34 am

Re: Војска и војне теме

Postby Нинџа » Tue Apr 09, 2019 9:06 pm

Постоји ли неки начин да се чита садржај на адванце.хр, а да се наравно не плати? :mrgreen:

User avatar
Moskri
Posts: 208
Joined: Sun Jan 31, 2016 11:53 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Moskri » Tue Apr 09, 2019 11:32 pm


User avatar
ciganstura
Posts: 76
Joined: Wed Feb 03, 2016 12:35 am

Re: Војска и војне теме

Postby ciganstura » Wed Apr 10, 2019 8:31 pm

После одгледаног филма, прилично ми је иритантно и онако баш пара уши што се углавном шиптарски терористи ословљавају са војници УЧК, а ретко где, онако стидљиво и про форме, се помиње подршка НАТО авијација, легија странаца, сас... као да су наши најбољи момци гинули од шиптарских УЧК војника, као да је ,,случајно" минимализован утицај немачких, француских, америчких, холандских, енглеских и остали нато гована и плаћеника који су нападали на граници. Тако да не препоручујем ово осим ако не желите да се деморалишете. Једина светла тачка су приче наших бораца, али све генерално не дочарава дешавања из 99, верујем са јасним намерама ментора ових на власти, и оних пре њих, тј, њихових западних пријатља.
Сви ми дугујемо себе некој деци, будимо потомци, да би били преци!

User avatar
Rođaci
Posts: 3695
Joined: Sun Jan 31, 2016 11:07 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Rođaci » Wed Apr 10, 2019 8:40 pm

ovaj je dobar


User avatar
Rođaci
Posts: 3695
Joined: Sun Jan 31, 2016 11:07 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Rođaci » Wed Apr 10, 2019 9:07 pm

tj ovaj sam hteo


1914
Posts: 932
Joined: Sun May 07, 2017 3:23 pm

Re: Војска и војне теме

Postby 1914 » Tue Apr 16, 2019 2:37 pm


User avatar
нуклеарни удар
Posts: 286
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Tue Apr 23, 2019 10:37 am

BLOKADA NAFTE I BLOKADA HORMUZA:

Rat s Iranom za tjedan dana? Sve ide po Boltonovom planu

PIŠE: Antun Roša

Da se Iran priprema već godinama za potencijalni sukob sa SAD-om, nije novost. No, neka najnovija događanja sugeriraju kako je Iran sve spremniji na "sve opcije", a one ne moraju nužno biti striktno defenzivne. U isto vrijeme to je ponovna aktivacija "klopke za Iran", odnosno čeka se da Iran nešto poduzme (pokuša razbiti kavez koji se oko njega gradi) da bi se to uzelo kao opravdanje za napad na Iran.

Iranska revolucionarna garda (IRGC), koju je Trumpova administracija nedavno proglasila "terorističkom organizacijom", imenovala je novog šefa - na mjesto Mohammeda Alija Jafarija dolazi tvrdolinijaš, general Hossein Salami (58). Salami je bio zamjenik Jafarija od 2006., a u IRGC-u je još od 1981. godine. Veteran je Iračko-iranskog rata.

Bivši analitičar američkog Pentagona, Michael Maloof, rekao je u razgovoru za RT kako imenovanje novog šefa može biti signal da se Iran priprema za sukob sa SAD-om. "Salami je tvrdolinijaš. On je iz 'stare garde' moglo bi se reći", rekao je Maloof. Smatra da bi dolazak Salamija mogao predstavljati "dramatični zaokret iranske politike".

"Ovo zaista sugerira kako se oni spremaju za sukob sa SAD-om. Smatram kako ćemo uskoro ući u jednu sasvim novu fazu konfrontacije", poručio je američki analitičar.

Nakon što je SAD početkom mjeseca stavio iransku Revolucionarnu gardu na popis terorističkih organizacija Salami je poručio kako je "ponosan" da ga Washington naziva teroristom.

Naravno, samo imenovanje IRGC-a "terorističkom organizacijom" nije nešto što će Iranu odmah nanijeti veliki udarac, štoviše, moglo bi se reći kako je SAD i do sada tako smatrao IRGC, a ovo je samo potvrda njihovih stajališta. Nešto drugo Trump priprema Iranu što bi moglo znatno ubrzati dolazak do točke u kojoj nastupa konfrontacija. Naime, SAD je tijekom jučerašnjeg dana poručio kako se ukidaju svi ustupci na kupnju iranske nafte te kako se sada od svih država zahtjeva da već 1. svibnja u potpunosti obustave kupnju iranske nafte.

Podsjetimo, SAD je još prošle godine zaprijetio kako će izvoz iranske nafte "svesti na nulu" zabranjujući drugim zemljama da kupuju naftu od Irana. Kako pak SAD može zabraniti drugim zemljama da kupuju iransku naftu? Vrlo jednostavno - zemljama koje budu kupovale iransku naftu uvest će sankcije i blokirati pristup američkom tržištu. Ne treba imati iluzija - SAD može to izvesti ako želi s gotovo svakom državom, pojačavajući pritisak po potrebi.

Dakako, to bi naljutilo mnoge zemlje koje kupuju iransku naftu, a među najvećim uvoznicima iranske nafte su pojedini važni američki saveznici u Aziji (Indija, Japan i Južna Koreja), ali i u Europi. Čak i Hrvatska se nalazi na poprilično visokom 12. mjestu kada je riječ o uvoznicima iranske nafte, kao što možemo vidjeti na sljedećem grafikonu:

Image

Kako ne bi naglo naljutili brojne saveznike SAD je prošle godine odobrio niz "ustupaka" prema kojima su mogli nastaviti kupovati iransku naftu, no ili po manjoj količini ili su pak taj period trebali iskoristiti kako bi se prebacili na druge izvore nafte u pripremi za prekid trgovanja s Iranom.

Sada je Trumpova administracija zaključila da je "dosta bilo" i da je vrijeme za ukidanje svih ustupaka - od 1. svibnja mora se globalno prestati s kupnjom iranske nafte.

Hoće li im to proći? Kod nekih zemalja svakako hoće. Primjerice Hrvatska, iako uvozi dosta iranske nafte, ne može se previše suprotstavljati američkim sankcijama. S druge strane jedna Indija već unaprijed poručuje kako američku zabranu po pitanju kupnje iranske nafte neće poštivati. Hoće li SAD onda uvesti Indiji sankcije? Mogu probati, no teško da će se na to odlučiti - Indija je prevelika da bi se na nju tako olako vršio pritisak, a u isto vrijeme SAD ne žele udaljavanje Indije iz njihove sfere utjecaja.

U svakom slučaju, ovo je veliki napad na iransku ekonomiju, moglo bi se reći i na njihovu egzistenciju. I tu se dvije priče sada isprepleću, ona vezana uz dolazak "stare garde" na čelo iranske Revolucionarne garde, i američka naredba da se od 1. svibnja ne smije više kupovati iranska nafta.

Iran će nešto vjerojatno morati poduzeti jer neće moći jednostavno sjediti i gledati kako ih SAD izbacuje sa svjetskog tržišta. Revolucionarna garda već je poručila što u takvom slučaju smjera napraviti - zatvoriti Hormuški tjesnac, jedan od glavnih naftnih prolaza na svijetu.

To je već više puta isticana prijetnja, ali isto tako je više puta isticana i ona o potpunoj zabrani kupnje iranske nafte. Dvije vjerojatno idu zajedno, a ukoliko je tako, konfrontacija koju neki spominju nije daleko, ona je tjedan dana od danas.

Iran već i sada gomila velike gubitke zbog postojećih američkih sankcija - izvoz nafte smanjio se s 2,5 milijuna barela po danu na oko 1 milijun barela po danu. To je veliki udarac, ali Iran se još uspijeva održati (iako i u Iranu rastu napetosti, ali i sporadični prosvjedi). Trumpova administracija sada tih 1 milijun barela po danu želi svesti ravno na nulu. "Idemo na nulu, u potpunosti", poručio je tijekom jučerašnjeg dana američki državni tajnik Mike Pompeo.

Osim najgoreg scenarija, izbijanja rata između Irana i SAD-a - jer iz američke mornarice su već poručili kako im je cilj držati Hormuz stalno otvorenim - posljedica ove situacije mogla bi biti i nagli porast cijene nafte. Naime, Saudijska Arabija već najavljuje kako će povećati svoju proizvodnju, no to vjerojatno neće biti dovoljno da bi pokrilo deficit ukoliko SAD zaista uspije natjerati zemlje da prekinu kupovati iransku naftu (u cijelu ovu priču može se uračunati i trenutačno situacija u Venezueli i Libiji).

Ranije spomenuti američki analitičar Michael Maloof smatra kako bi početak svibnja mogao biti početak obračuna između SAD-a i Irana. "Obratite pozornost na kretanje trupa kao i na kretanje ratnih brodova u Zaljevu. To su sve indikacije konfrontacije, a to je točno ono što John Bolton želi", rekao je.

Dakako, to je strategija Trumpovog tima - Mike Pompeo vrši ekonomski pritisak, a John Bolton priprema teren za vojni okršaj s Iranom, nešto što bi on zaista vrlo jako želio vidjeti za svojeg mandata na funkciji savjetnika za nacionalnu sigurnost.

Može li se sukob izbjeći? Može - i to na način da zemlje koje trguju s Iranom se ogluše na američke prijetnje. Govorimo o zemljama kao što Indija, Kina, Turska, Italija pa i Španjolska, Japan i Francuska... sve su ovo kupci iranske nafte koji bi mogli solidarno poručiti Trumpu "NE". No, njihov interes pak nije iranski opstanak već snabdijevanje svojih energetskih potreba. Drugim riječima, neki od njih radije će se prebaciti na povećanu kupnju saudijske nafte umjesto da idu u sukob sa SAD-om.

Jedino što Iran tada može napraviti, odnosno može pokušati, je fizički blokirati Hormuški tjesnac i saudijsku naftu dajući svijetu do znanja da u slučaju blokade Irana bit će blokirana i sva nafta iz Perzijskog zaljeva. No, američki ratni brodovi već su tamo, sve je tamo i čeka se na ovaj iranski potez kako bi se opravdao početak agresije na Iran, početak novog rata, prvog pravog u režiji Trumpove administracije.


Return to “Само опуштено”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 19 guests