Lik Milana Stojadinovića poslednjih meseci na velika vrata se vraća u srpsku politiku: Aleksandar Vucić ga je pominjao u intervjuima, Šešelj se nudio da vodi finansije "kao Stojadinović"
Узор Мурата Вучића и Шешеља,
Десно на слици-Анте Павелић, лево-Милан Стојадиновић, година 1954, дакако све се знало о Јасеновцу и осталим стратиштима ндх.
Ево како је Стојадиновић водио финанасије,
Bogatstvo Milana Stojadinovića pred Drugi svetski rat procenjivalo se na sedamsto miliona dinara, čime je važio za jednog od najbogatijih ljudi u zemlji.
Njegov prijatelj i jedan od važnijih masona Đorđe Bodi iz zatvora u Nišu 1952. komunističkoj tajnoj policiji otkriva sve oko čuvene afere: "Dva odsto ratne štete".
"Pošto Nemačka ni ekonomski ni finansijski nije mogla da plati saveznicima kao državama, naknadu za troškove rata i upropašćenog materijala, u Versaju je usvojeno rešenje koje priznaje samo naknadu štete privatnim licima, oštećenim građanima Francuske, Belgije, Srbije i Crne Gore. Ove odredbe Ugovora o miru izigrane su od Kraljevine SHS Zakonom o ratnoj šteti i obveznicama dva odsto rente ratne štete koje su glasile na "donosioca" i tako postale hartije od vrednosti vrlo pogodne za bankarsko-berzanske špekulacije i trgovačke transakcije."
U Ugovoru o miru stajalo je precizno da se ratna šteta dosuđuje građanima tadašnje Kraljevine Srbije i Crne Gore u zlatnim francima (5,5 milijardi); međutim, stvorena Kraljevina SHS donosi Zakon o ratnoj šteti i obveznice dva odsto rente ratne štete, pa se pojavljuje kao poverilac za reparacije od Nemačke za šta nije imala aktivnu legitimaciju. Greška koalicione radikalsko-demokratske vlade iskorišćena je prvo od Nemačke kojoj je bilo u računu da plati reparacije u naturi (mašinama, starim materijalom itd.) a sebi da obnovi industriju modernim mašinama (sa jačim kapacitetom proizvodnje i savremenim izumima za vreme rata) i da se na lak način izvuče iz jedne teške obaveze Ugovora o miru.
Grešku koalicione vlade sa Zakonom o ratnoj šteti, tvrdi Đorđe Bodi, iskoristila su posle martovskih izbora 1923. godine dva ministra: doktor Milan Stojadinović, ministar finansija, i doktor Laza Marković, ministar pravde, obojica reklamirani kao eminentni stručnjaci. S pomenutim ministrima, nesumljivo sporazumno, iskoristili su grešku Zakona o ratnoj šteti i celokupnog rešenja reparacionog pitanja: banke i bankari kao špekulanti i industrijalci, koji su stekli stotine miliona, iako nisu bili oštećeni, jer mnogi za vreme rata uopšte nisu postojali.
Afera "sa ratnom štetom" sastoji se iz niza transakcija berzansko-špekulativnih iz kojih su pojedine banke i bankari formirali ogromne kapitale, a pomenuta dva ministra bogatstva.
Ово је само мали део његове крађе. Није ни чудо што му се диве Шешељ и Мурат Вучић и што желе да раде исто што и он.
Ако не знате како су комунисти стицали популарност, то је због особа као Милан Стојадиновић. Зато се држава и распала, као и каснија комунистичка, јер су сличне ствари радили. Зато Србија пропада.
Из Шешељеве књиге
Дакле он овде брани Стојадиновића и напада Љотића.
Иначе Шешељ у истој књизи тврди да Стојадиновић радио против Британаца и да је зато пао, што је лаж,
Posle uvida u obimnu dokumentaciju Udbe, može se reći samo jedno: Milan Stojadinović bio je - od svega ovoga po malo. Jer, kao što će biti objašnjeno, Nemci će tek 1942. otkriti da je Stojadinović, u stvari, sve vreme bio "engleski čovek", Udba će znatno ulagati u njihovu saradnju, sve do tzv. "tršćanske krize",
Gestapo: Stojadinović je šef masonerije, engleski i jevrejski čovek
(15. deo) Ekskluzivni i osveženi feljton Veljka Lalića pisan na osnovu arhive Udbe o Stojadinoviću, jedini i najdetaljniji uvid u lik i delo predratnog premijera. U ovom nastavku: Šta je beležio Gestapo o jugoslovenskom predsedniku Vlade
Gestapo, verovatno, nikad ne bi ni otkrio "izdaju" Milana Stojadinovića da nije ubijen brat Svetislava Rajića, bivšeg bana Dunavske banovine. Jedan srpski agent tada je provalio u njegov stan i sasvim slučajno pronašao dobro skrivenu naredbu o proganjanju nacional-socijalista u Jugoslaviji.
“Stojadinović je u januaru 1938. bio u državnoj poseti Rajhu, gde je bio primljen sa svim počastima. Nekoliko nedelja kasnije pisao je banu Dunavske banovine i preko svog ministra unutrašnjih poslova Korošeca izdao naredbu o proganjanju nacional-socijalista”, stoji u izveštaju Gestapu iz Velikog Bečkereka 9. februara 1942. godine, baš kada su Nemci završavali pregovore oko puštanja Stojadinovića iz engleskog zarobljeništva s Mauricijusa.
Gestapo konačno dobija svedočenje Pavla Bunjevića "da je Stojadinović bio visoki funkcioner masonerije".
“Bunjević kaže da je sa dr Hazanom (šefom masona u Nišu koji je bio i rukovodilac Intelixens servisa) sarađivao i dr Milan Stojadinović. Bunjević pretpostavlja da je i Stojadinović radio za englesku obaveštajnu službu”, stoji u dokumentu.
Na kraju, Nemci tvrde da je "Stojadinović bio jevrejski čovek i engleski špijun". U jednom nepotpisanom nemačkom dokumentu stoji kako je "Stojadinović samo privodno bio pristalica totalitarizma i država u kojima je postojao ovakav režim, a stvarno je pravio trgovačke i finansijske poslove preko Jevreja, kao predstavnika zapadnog kapitalizma, pošto je i on sam hteo da vlada Jugoslavijom preko velikih kapitala, čiji bi vlasnik bio".