Војска и војне теме

Разонода, спорт, музика, филмови, серије, занимљиви клипови...
User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Tue May 07, 2019 9:09 am

Zašto je Turska postala nijema na ujgurski problem

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci došlo je do raširenih izvješća o sustavnom kineskom ugnjetavanju čak milijun turkijskih Ujgura koji žive u kineskoj regiji Xinjiang, te tvrdnje da su pripadnici ove uglavnom muslimanske etničke manjine prisilno zatvoreni u koncentracijske logore za 'preobrazbu i de-radikalizaciju'.

Akademici, novinari i kreatori mišljenja u mnogim zemljama često govore o ovome problemu, posebno na društvenim medijima, ali čudno je da se čini da turska vlada, vladajuća Stranka pravde i razvitka (AKP) i njezin ultranacionalistički saveznik Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) ignoriraju problem.

Turski mediji su također nijemi. Turska je oduvijek bila osjetljiva na represivnu politiku protiv nekih 22 milijuna Ujgura koji žive u Kineskoj autonomnoj pokrajini Xinjiang Uighur, poznatoj i kao Istočni Turkestan. U prošlosti su oštre kineske politike potaknule prosvjede na turskim ulicama, a crno cvijeće dostavljeno je kineskim diplomatskim misijama u Turskoj. Međutim, danas se ništa od toga ne događa. Nema prosvjeda.

Turski sigurnosni dužnosnici podijeljeni su oko toga kako se nositi s represivnom politikom Kine protiv Ujgura. Pro-ruski krugovi vjeruju da Turska ne bi smjela uzeti bilo koji pristup koji bi mogao povrijediti veze između Ankare i Pekinga, dok konzervativni krugovi brane "moralni" pristup kako bi podržali muslimansku zajednicu.

Dok se kineska ulaganja u Turskoj povećavaju, oskudna reakcija Turske na tretman Ujgura iznosila je samo nekoliko taktički izrečenih izjava Ministarstva vanjskih poslova. U prvim danima veljače smatra se da je ugledni narodni pjesnik Abdurehim Heyit - koji je osuđen na osam godina u jednom kineskom zatvoru zbog jedne od svojih pjesama - umro iza rešetaka. Reakcija javnosti protiv Kine bila je toliko jaka da je 11. veljače Peking objavio fotografije Heyita kako bi dokazao da je živ.

Kinesko postupanje prema Ujgurima ne utječe izravno na tursko gospodarstvo, ali rasprava o tom pitanju otkriva borbu za moć između dva kruga koji trenutno dominiraju turskom sigurnosnom upravom. Pro-zapadno i pro-NATO krilo sigurnosnih ustanova pretrpjelo je ozbiljne zastoje od čistki koje su uslijedile nakon neuspjelog državnog udara 2016. godine. Ono je tako izgubilo svoj utjecaj.

Oštri euroazijanci - koje krasi njihov žestoki anti-američki, anti-NATO stav - napreduju u sigurnosnoj birokraciji. Njihovi članovi podupiru Rusiju i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i zagovaraju strateške veze s Kinom - osobito u pogledu sustava balističkih raketa, svemirske tehnologije, robotskih sustava, umjetne inteligencije i cyber-ratovanja.

Euroazijanci vjeruju da bi Turska trebala smanjiti svoju ovisnost o Zapadu u pitanjima obrane i sigurnosti. Kažu kako će Kina u idućih 20 godina vjerojatno biti jedan od najvećih svjetskih partnera u Turskoj. Prema njima, ujgursko pitanje ostaje živo u medijima pod pritiskom Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila zato da ugroze razvoj gospodarskih i strateških odnosa između Turske i Kine.

Drugi dominantni subjekt turske sigurnosne birokracije najbolje se može opisati kao konzervativno-nacionalistički. Oni su skloni promicanju svojih pan-turkijskih stavova; oni teže punoj neovisnosti turkijskih naroda i vide Rusiju i Kinu kao kolonijalističke sile, kao što gledaju i na Sjedinjene Države. Borba za vlast između njih kristalizirala je 25. ožujka na novoosnovanom turskom Sveučilištu za nacionalnu obranu, koje kontroliraju konzervativno-nacionalistički krugovi. Zafer Karatay, predstavnik Turske u Nacionalnoj skupštini krimskih Tatara, pozvan je da drži predavanje studentima. Njegov poziv na Nacionalno sveučilište obrane i sadržaj njegovog predavanja strogo su kritizirani u dnevnom listu Aydinlik, važnom medijskom organu Euroazijanaca .

Prema pisanju lista, Karatay - 'kojeg podupiru Sjedinjene Države' - oštro je napao sve veći savez Rusije i Turske protiv Sjedinjenih Država, koji je isporučio tisuće kamiona oružja zabranjenim kurdskim militantima u Turskoj. Prema izvješću Aydinlika, kritiziranje Rusije za ono što se događa na Krimskom poluotoku i otvoreno pokušavanje ometanja Ankarskog saveza s Moskvom znači služiti SAD-u i - posredno - kurdskim grupama u Siriji, koje Turska smatra prijetnjom.

Najveća ironija ovog stava jest što je nemir među Ujgurima godinama stvarala američka CIA. Graham E. Fuller, ključni CIA-in arhitekt američke strategije prema islamu rekao je slijedeće 1999. godine: 'Politika usmjeravanja evolucije islama i pomaganja protiv naših neprijatelja čudesno je radila u Afganistanu protiv Rusa'.

Iste doktrine i dalje se mogu upotrijebiti za destabilizaciju onoga što je ostalo od ruske moći, a posebno za suprotstavljanje kineskom utjecaju u Srednjoj Aziji. Jedan od najznačajnijih arhitekata strategije za borbu protiv krize u Afganistanu pod Brzezinskim 1979. godine i nakon toga viši stručnjak CIA-e za Bliski Istok, Graham E. Fuller, stručnjak za 'islamski ekstremizam', također je poznat kao kreator političkog islamskog džihadizma.

Američka tajna strateška politika do kraja 1990-ih i politika Washingtona bilo je naoružavanje i osposobljavanje radikalnih islamista i osnivanje tisuća radikalnih islamskih škola i medresa širom Bliskog istoka, Afrike i Središnje Azije, zajedno s tiskanjem radikalnih školskih knjiga i tumačenjima Kurana koje su prenijele mržnju prema 'nevjernicima' ili ne -sunitskim muslimanima, a te radnje su trebale biti usmjerene na gospodarski kolosijek protiv rasta Kine i protiv tada slabijeg ruskog neprijatelja.

Učinci Fullerovog plana postali su otvoreno jasni za pekinšku vladu 2009. godine, kada su ujgurski islamistički radikali započeli val terora i nasilja napade na Han Kineze u Xinjiangu, uz potporu CIA-e i organizacija koje se financiraju iz CIA-e.

Neredi i nemiri u Urumqiju eksplodirali su smrtonosnim nasiljem 5. srpnja 2009. Propagandni glas Ujgurskih muslimana iza nemira bio je Svjetski ujgurski kongres (WUC), čiji je osnivač, Sidiq Rouzi, napustio Kinu kako bi u Sjedinjenim Državama radio za radio stanice američke vlade Radio Slobodna Azija i Glas Amerike. Rad s WUC-om ostvario je još jedan prognani Ujgur Erkin Alptekin. Alptekin je bio osnivač i počasni predsjednik još jedne skupine, Nereprezentiranih naroda i Organizacije naroda (UNPO).

Samo sedam tjedana prije nego što je Svjetski kongres Ujgura pozvao na prosvjed, američka nevladina organizacija koju financira vlada SAD-a i koja radi stručne analize za CIA-u, Nacionalna zaklada za demokraciju (NED), održala je u Washingtonu konferenciju pod nazivom Istočni Turkestan: 60 godina pod komunističkim pravilom Kineza. Konferencija je bila pod sponzorstvom Alptekinovih Nereprezentiranih nacija i narodnih organizacija. Ukratko, pokret zaštite Ujgura postao je imovina CIA-e. Glavni alat CIA-e za širenje islamističke ideologije u svim ključnim srednjoazijskim regijama, uključujući i Xinjiangu, nakon Hladnog rata navodno je bio i turski bivši imam Fethullah Gülen, što može protumačiti i zadršku kod turskih vlasti.

Dakako, najnovije kineske gospodarske akcije utječu na Ankaru. Planovi kineskog predsjednika Xija u stvaranju Puta svile uključuju više prirodnog plina za kinesku industriju iz Turkmenistana, što je zahtijevalo izgradnju nove linije za plinovod Srednje Azije i Kine, koji će također uključivati Tadžikistan i Kirgistan. Xi je osigurao transnacionalni plinovod Turkmenistan-Kina koji će ići rutom od Turkmenistana do Uzbekistana-Tadžikistan-Kirgistan u Kinu. Jedini pekinški problem bio je to što su plinovodi Središnja Azija-Kina i drugi cjevovodi, dalekovodi i prometne mreže prolazili kroz autonomnu pokrajinu Xinjiang Uyghur.

Ankara se također nada da Kina može ulagati u Tursku u područjima energetike - posebno skladištenja prirodnog plina, nuklearne energije i solarne energije - komunikacije, satelitske tehnologije, interneta, mobilne širokopojasne, željezničke i pomorske logistike, e-trgovine, e-financija i rudarstvo.

S obzirom na ogromni infrastrukturni projekt u Pekingu, Ankara vjeruje da Kina može u Tursku donijeti stotine milijuna dolara kapitala za ulaganja u kritičnu prometnu infrastrukturu Turske. Važno je zapamtiti da američki Senat razmatra prijedlog zakona kojim bi se spriječilo da se Turska zadužuje kod međunarodnih financijskih institucija, uključujući Međunarodni monetarni fond. S obzirom na to, Turska je spremna zatvoriti oči za Ujgure. A sami Ujguri će na kraju biti kolateralna žrtva velikih multipolarnih igara.

Nexon
Posts: 2370
Joined: Wed Feb 17, 2016 8:19 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Nexon » Fri May 10, 2019 5:21 pm


User avatar
Очајник
Posts: 348
Joined: Mon May 09, 2016 2:28 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Очајник » Fri May 10, 2019 6:22 pm

Чиме ми парадирамо.

Nexon
Posts: 2370
Joined: Wed Feb 17, 2016 8:19 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Nexon » Fri May 10, 2019 6:41 pm


ElPadrino
Posts: 508
Joined: Thu Feb 21, 2019 12:18 am

Re: Војска и војне теме

Postby ElPadrino » Sat May 11, 2019 6:03 pm

@Nexon - e, da li bi mogao (posto si vjerovatno dosta dobro upucen u tu pricu), ako te ne mrzi naravno, da se malo pozabavis samom paradom odrzanom u Nisu, onako iz nekog objektivnog ugla.
U smislu koliko je to samo mazanje ociju i za sire narodne (isprane) mase, a koliko je ustvari vidiljiv hajmo reci neki napredak i sl.

I da povuces paralelu izmedju nase i parade u Moskvi, naravno ne u smislu vojnih snaga i sile, vec u smislu nekih prostijih stvari koje se ticu recimo organizacije, ozbiljnosti vojske pa i samog sepurenja politicara i slicno ?

Nexon
Posts: 2370
Joined: Wed Feb 17, 2016 8:19 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Nexon » Sat May 11, 2019 9:19 pm

Биће када будем имао времена.

User avatar
Kockalone
Posts: 286
Joined: Sun Jan 31, 2016 8:54 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Kockalone » Mon May 27, 2019 3:51 pm


User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Thu May 30, 2019 11:09 pm

KINESKA NUKLEARNA OPCIJA U TRGOVINSKOM RATU PROTIV SAD-A:

Rijetki zemni metali - bez njih se američka ekonomija zaustavlja

Kada govorimo o trgovinskom ratu između dvije najveće ekonomije svijeta, SAD-a i Kine, lako se može vidjeti tko napada, a tko se brani - Trumpova administracija povećava pritisak tarifama dok Kina na svaki američki potez uzvraća istom mjerom. No, ta arena sada je potrošena, tarife su uvedene skoro do maksimuma i ovaj trgovinski sukob prelazi i u druge domene. SAD je odlučio uz široke napade pokrenuti i one ciljane, "gađajući" pojedine kineske istaknute kompanije kao što je kineski tehnološki gigant Huawei, najveći svjetski proizvođač telekomunikacijske opreme.

Taman kada su iz Huawei-a počeli dobivati donekle dobre povratne informacije iz Europe, koja nije tek tako pristala na američke zahtjeve/naredbe da se kinesku kompaniju izolira, SAD je znatno pojačao napad na način da su Huawei stavili na tzv. "trgovinsku crnu listu", a ista je zapravo vrlo strogi naputak poslan iz Washingtona svim američkim kompanijama da prekinu suradnju. Svega nekoliko sati nakon ovog poteza u priču su se uključili američki Google kao i ključni američki proizvođači čipova - ukratko, bez suradnje s istima Huawei je u ozbiljnim problemima (opširnije u tekstu: Totalna eskalacija tehnološkog rata: SAD pokreće najveće oružje).

Postavlja se pitanje kako sada Huawei, odnosno Kina, mogu odgovoriti na ovo? U narednom periodu mogli bismo vidjeti pokušaj kineske kompanije da na tržište lansira svoj vlastiti operativni sustav koji bi trebao postati konkurencija Google-ovom Androidu, no za to će trebati vremena, a i pitanje je koliko će taj projekt uopće biti uspješan. U svakom slučaju to su detalji vezani uz "sanaciju štete", ali trgovinski rat i dalje traje, rasplamsava se. Što može Kina konkretno učiniti, sada?

Opcija jest sve manje, ali one koje ostaju na stolu uistinu su destruktivne. Kineska je "rak-rana" proizvodnja mikročipova, nešto što već dugi niz godina ne uspijevaju dobro savladati te zbog toga direktno ovise o američkim proizvođačima (vidi: Mikročipovi, operativni sustavi i najstrože čuvane tajne) - unatoč brzom kineskom tehnološkom razvoju na brojnim područjima, SAD je i dalje dominantan igrač i to se neće tako brzo promijeniti. No, gdje je američka "Ahilova peta"? Imaju li je uopće? Imaju - to su prirodni resursi.

Ne treba ni spominjati kako SAD već desetljećima razvija svoju vojnu i vanjsku politiku upravo s ciljem da uvijek imaju pristup ključnim resursima (jedan od glavnih povoda stranih američkih ratova) - no, da bi imali apsolutno sve što im može zatrebati morali bi pokoriti, na ovaj ili onaj način, cijeli svijet, a to još ipak nije slučaj.

Naime, Kina ima nešto što SAD-u jako treba, rijetki zemni metali. Kada bi Kina prekinula izvoz istih prema SAD-u bio bi to veliki udarac, neki ga čak nazivaju i kineskom "nuklearnom opcijom".

Zašto je ova moćna opcija na kineskom stolu? Zato što je Kina najveći proizvođač rijetkih zemnih metala na svijetu - a povrh toga ima i najveće rezerve istih!

Do koje mjere su isti SAD-u bitni najbolje se vidi iz činjenice da su upravo oni jedna od svega nekoliko kategorija koju Trumpova administracija nije stavila na popis predmeta na koje se uvode tarife. Naravno da nije, pošto ih trebaju.

Dobro, u kojoj mjeri SAD onda ovisi o Kini? U popriličnoj - čak 80% rijetkih zemnih metala SAD uvozi upravo iz Kine.

Rijetki zemni metali često se spominju u procesima proizvodnje, no što su oni zapravo? Riječ je o skupini od 17 kemijskih elemenata koji imaju specijalne karakteristike. Unatoč nazivu sami elementi nisu "rijetki" (uz iznimku radioaktivnog prometija), ono što je rijetko je pronalazak istih sa željenom koncentracijom (isto kao što i nije svaka nafta ista, vidi: Slatko-gorki svijet: SAD je jedan od najvećih izvoznika nafte, zašto je onda toliko uvozi?).

Pošto rijetkih zemnih elemenata ima samo 17, nabrojimo ih sve kao i njihovu najčešću uporabu:
1) skandij: lagane aluminij-skandij legure za svemirsku industriju, aditiv u živinim svjetiljkama
2) itrij: laseri, visokotemperaturni supravodiči
3) lantan: stakla visokog indeksa refrakcije, skladištenje vodika, baterijske elektrode, leće kamera
4) cerij: prah za poliranje, žute boje u keramici i staklima, katalist u rafinerijama ulja
5) praseodimij: laseri, bojilo u staklima i staklenim emajlovima, aditiv u didimijskim staklima upotrebljavanim lećama naočala za varenje
6) neodimij: neodimijski magneti, ljubičasta boja keramike i stakla, keramički kondenzatori
7) prometij: nuklearne baterije
8) samarij: laseri, uhvat neutrona
9) europij: živine svjetiljke
10) gadolinij: rendgenske cijevi, računalna memorija
11) terbij: zeleni fosfor, fluorescentne svjetiljke
12) disprozij: trajni magneti, laseri
13) holmij: laseri
14) erbij: laseri, vanadij čelik
15) tulij: prijenosni rendgen uređaji
16) iterbij: infracrveni laseri, reducirajuće sredstvo
17) lutecij: skener-detektor kućnih ljubimaca, stakla visokog indeksa refrakcije

Dakako, ovo su samo neke od primjena i brzo postaje jasno da bez rijetkih zemnih metala, naročito u današnje vrijeme visoke tehnologije, sav napredak bi stao - odnosno napredak onog tko nema pristup istima.

Još uvijek živimo u vremenu kada je nafta iznimno važan resurs, no kako njena moć blijedi tako će se smanjivati i moć Bliskog istoka (nešto čega je primjerice Saudijska Arabija već i danas itekako svjesna), u isto vrijeme sve više ulazimo u eru napredne tehnologije, a s njom važnost rijetkih zemnih metala postaje sve veća i veća. Kina je po tom pitanju itekako spremna za budućnost - naime, ona kontrolira ogromnih 85-95% kompletne proizvodnje i nabave rijetkih zemnih metala. Prošle godine Kina je proizvela ukupno 78% globalnog volumena rijetkih zemnih metala.

Današnji tehnički uređaji i njihovi dijelovi - računalna memorija, DVD diskovi, punjive baterije, mobiteli, magneti... sve to ne može se proizvesti bez rijetkih zemnih metala.

Zadnjih 20 godina, zbog povećane potrebe za tehnologijom, desila se eksplozija potražnje za rijetkim zemnim metalima (mobiteli su prije 20-ak godina tek stupali na scenu, a danas ih u svijetu ima preko 7 milijardi!).

Dakako, uporaba u vojnoj industriji je također velika, a to je nešto što naročito brine američki Department of Defense.

Može li SAD ove esencijalne resurse nabaviti negdje drugdje? Bilo bi jako teško. Morat će u tom slučaju probati, dakako, jer nijedna napredna ekonomija, naročito ne američka, ne može funkcionirati bez ovih resursa - ona bi stala.

Dakle, Kina ima veliko oružje protiv Trumpovog trgovinskog rata, ali ga još uvijek ne koristi što ne znači da neće. Naime, upravo je ovaj tjedan kineski list Global Times objavio kako Kina "ozbiljno razmatra uvođenje restrikcija na izvoz rijetkih zemnih metala SAD-u". Znači li to da bi uskoro mogli posegnuti za svojom "nuklearnom opcijom"? Možda, ona svakako jest "na stolu", no Kina će dobro razmisliti prije nego krene tim putem.

Naime, nije teško vidjeti gdje to onda zapravo vodi. U ovom srazu između Pekinga i Washingtona nema "zadnjeg poteza", bar ne tako brzo - na svaki udarac doći će još snažniji, a uskoro je onda u pripremi i onaj nakon kojeg više nema puta natrag.

Recimo da Kina uvede tu zabranu SAD-u, što bi se dogodilo? SAD bi se, kao i uvijek kada je riječ o resursima, uspaničio, a onda bi krenuli i radikalni potezi. Kakvi? Tko zna, ima ih sigurno desetak koji mogu trgovinski rat pretvoriti u stvaran vojni sukob - američko priznanje tajvanske neovisnosti samo je jedan od mogućih (opširnije: Tajvanski tjesnac - najopasnija točka i status quo svijeta).

Mora se imati na umu kako je ovo sukob kojeg Kina nije tražila i zato ona želi izlazak iz istog što je brže i bezbolnije moguće - dakako, pritom ne mogu baš posve kapitulirati pred Trumpom, ali dali bi mu dosta ustupaka, problem je donekle u megalomaniji njegove administracije (zbog čega je uvelike propao i proces normalizacije odnosa sa Sjevernom Korejom). Kina ne želi sukob, čak i daleko manji Iran spremniji je na sukob sa SAD-om od Kine - Kina želi povratak u mirne "business as usual" vode, ali Trump im ne da. Njegova pozicija se također može razumjeti - taj dosadašnji američko-kineski ekonomski odnos u zadnje vrijeme zaista uvelike je išao na ruku Kini, do te mjere da bi Kina već kroz koju godinu srušila SAD s ekonomskog trona. Povratka na staro nema, samo još Pekingu to nije jasno ili im ta činjenica dopire sa zakašnjenjem. Trumpova najveća misija (moglo bi se ići tako daleko da se tvrdi kako mu je zato i "dozvoljeno" da uđe i ostane u Bijeloj kući) je pobijediti u ovom obračunu s Kinom, a on ima jako dobar plan kako to učiniti (vidi: Kako pritiskom "otvoriti" Kinu: Je li na pomolu najveći Trumpov trijumf?). O tom uspjehu ili neuspjehu Trumpove misije ovisit će i to hoćemo li ga gledati u Bijeloj kući i nakon 2020. godine (opširnije: Američka ekonomija je u uzletu, ali to nije ništa prema Trumpovom velikom planu kojeg će ili ostvariti ili zbog istog biti srušen s vlasti).

Kina mora znati što joj se sprema, što joj Trump sprema - korak unatrag, a na brzo koračanje unaprijed Kina je sad već malo previše navikla. Što mogu učiniti? Ili mogu nekako umoliti Trumpa da se nađu "na pola puta" i potpišu taj trgovinski sporazum, ili im preostaje ono drugo - "nuklearna opcija" (ali i sve što s njom dolazi).

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Fri Jun 21, 2019 1:23 am

VELIKA PRIČA O RATU KOJI SE ČEKA, ALI ZAPRAVO VEĆ TRAJE:

Afganistan je bio sovjetsko groblje, Jemen je saudijsko, a Iran može biti američko

Jedan od kurioziteta ljudske povijesti je i taj što ne pobjeđuje uvijek veći, snažniji i brojniji. Moćne imperije rušile su se na manjim suparnicima, lomeći pritom i njih i same sebe. Nije to najčešća pojava, dakako, no diljem svijeta pronaći ćemo tzv. "groblja imperija", tamo gdje su utonuli u situaciju iz koje se više ne mogu izvući. Mnogi će reći kako je Afganistan bio jedno takvo "groblje" za bivši SSSR. I nije čak ni kvantiteta ljudske žrtve ključni faktor koji tome pridonosi - taj isti SSSR u Drugom svjetskom ratu izgubio je na milijune vojnika da bi nakon istog izašao kao pobjednik te se zapravo tek tada razvio u svjetsku super-silu. U usporedbi SSSR je u direktnim borbama u Afganistanu tijekom invazije 80-ih godina izgubio oko 9,500 vojnika, no mnogi će se složiti kako je ova intervencija poprilično pridonijela raspadu SSSR-a neposredno nakon. SSSR je taj rat izgubio, Mudžahedini - koliko god slabiji od Crvene armije - taj rat su dobili.

20 godina kasnije jedan sličan sukob imamo u Jemenu.

Predsjednik Ali Abdullah Saleh vladao je Jemenom, odnosno Sjevernim Jemenom, još od 1978. pa do ujedinjenja dvaju država 1990. U to vrijeme spomenuti SSSR snažno je podupirao Južni Jemen, no kako se u to vrijeme raspao i SSSR došlo je do ujedinjenja dvaju Jemena pod vodstvom Sjevernog. Dakako, ako je SSSR podržavao Južni Jemen nije teško pogoditi tko je podržavao za vrijeme Hladnog rata Sjeverni. No, vratimo se malo unatrag.

SAD je prvu diplomatsku misiju u Jemen poslao još 1946. za vrijeme administracije predsjednika Harryja Trumana. Delegaciju je predvodio Bill Eddyja, bivši marinac koji će ostati zapamćen po tome što je upravo on organizirao poznati susret između bivšeg američkog predsjednika Franklina Roosevelta i saudijskog kralja Abdul-Aziz al Sauda u Egiptu godinu dana ranije (savezništvo koje će se, uz pomoć "petro-dolara", održati do današnjih dana). Nije bila to laka misija za Eddya - uopće doći iz Saudijske Arabije do glavnog grada Jemena, Sanaa, te 1946. bilo je izuzetno teško. Jemen je u to vrijeme bio kraljevina (Mutaveklijsko kraljevstvo Jemen) bez gotovo ikakve infrastrukture - ceste nisu postojale. Kada je nakon više dana putovanja ipak stigao pokušao je s tadašnjim jemenskim monarhom dogovoriti suradnju i otvaranje američke ambasade, no bez uspjeha - kralj Jahja Muhamed Ibn al-Qasimi nije htio nikakve strance u svojoj zemlji. Na kraju je permanentna američka diplomatska misija za Jemen umjesto u Jemenu uspostavljena u saudijskom gradu Jeddah.

Kada govorimo o kraljevini Jemen (koja je nastala nakon raspada Osmanskog carstva 1918.) onda zapravo govorimo o sjeverozapadnom prostoru današnjeg Jemena. Ostatak teritorija bio je pak britanska kolonija te će kao takav i ostati sve do 1968. kada će pobunu potaknuti Egipat i SSSR, no vratimo se za sada na kraljevinu.

Kralj Yahya ubijen je u atentatu 1948. no državni udar nije uspio te je vlast preuzeo njegov sin, Ahmad bin Yahya. Mlađi Yahya bio je malo otvoreniji za suradnju s vanjskim svijetom te je za njegove vladavine došlo do određenog progresa u izgradnji infrastrukture u ovoj dotad vrlo zaostaloj zemlji. Ipak, kada je riječ o vladanju nije se previše razlikovao od ubijenog oca - bio je autoritarni vladar, a vladao je gotovo srednjovjekovno na način da se njegovo odobrenje trebalo dobiti za svaku sitnicu.

No, održati kraljevinu postajalo je sve teže jer diljem arapskog svijeta buja val arapskog nacionalizma, padaju kraljevine i na njihovom mjestu uzdižu se republike, a ove ideje koncentrično diljem regije šire se iz Egipta gdje 50-ih već čvrsto vlada Gamal Abdel Nasser. Kraljevina Jemen, da bi spriječila vlastitu transformaciju u republiku pristaje na jedan zanimljiv projekt (primarno osmišljen u Kairu) 1958. - ujedinjenje u zajedničku državu, odnosno konfederaciju, Egipta, Sirije i Jemena koja se nazvala Ujedinjena Arapska Republika (UAR), no ista ideja raspada se već 3 godine kasnije, 1961., nakon puča u Siriji (vojska je izvela puč i predala vlast političarima, no nije im se svidjelo kako ovi vode zemlju pa je 1963. izveden još jedan državni udar u režiji vojske, a u istom na čelo iz vojnog kruga izbija Hafez al-Assad - sve drugo je povijest).

Jemen je pak još uvijek kraljevina, ali dani te kraljevine su odbrojani. Kralj Ahmad umire u rujnu 1962. i nasljeđuje ga prijestolonasljednik, njegov sin Muhammad al-Badr, ali već je kasno. Egipat samo čeka na priliku da "uredi" Jemen po svom nahođenju - svega nekoliko mjeseci nakon krunidbe al-Badra egipatski vrh potiče vojni udar te time završava kraljevina koja je postojala od 1918. (prethodno tom periodu prostor Jemena bio je dijelom pod kontrolom Otomanskog carstva, dijelom pod kontrolom Emirata Jabal Shammar koji je tada postojao na prostoru današnje Saudijske Arabije).

Nasser je imao ideju transformirati Mutaveklijsko kraljevstvo Jemen u arapsku republiku koja će biti pod utjecajem Kaira (i usput osloboditi južni Jemen od britanske kolonijalne vlasti). Dakako, to neće biti lako jer će suparnici takve ideje - u prvom redu Saudijska Arabija i Jordan - aktivno podupirati još uvijek snažne monarhiste. Izbija građanski rat, Egipat šalje tisuće trupa, britanska kolonijalna vlast se završava (ali utjecaj će ostati još dugo, sve do današnjih dana). Građanski rat rezultirao je time da se egipatska vojska na kraju ipak povukla, a zemlja se podijelila na dvije - Sjeverni Jemen pod utjecajem Saudijske Arabije i Južni Jemen pod utjecajem Egipta. Dakako, Saudijska Arabija i Egipat u ovom slučaju su "igrači srednjeg ranga" - iznad njih su s jedne strane SSSR (potpora za Južni Jemen), a s druge Britanija, Izrael, Jordan i SAD (potpora za Sjeverni Jemen).

Američka uloga za vrijeme rata između republikanaca i monarhista u Jemenu je naročito zanimljiva. Naime, to je već administracija Johna F. Kennedyja - on jest poslao američke vojne zrakoplove u Saudijsku Arabiju kako bi spriječio potencijalne upade egipatskih snaga preko saudijsko-jemenske granice, ali nije htio podržati saudijski plan za ponovnom uspostavom monarhije već je zagovarao republiku i za Sjeverni Jemen. Drugim riječima, svatko je "vukao na svoju stranu" - Saudijci su htjeli ustroj sličan svojem, Egipćani su željeli arapsko-nacionalističku socijalističku republiku, a Amerikanci republiku "po svom ukusu". Kennedyjevo odbijanje saudijskog plana za Jemen jedan je od rijetkih slučajeva da Washington i Rijad nisu bili "na istoj liniji".

Situacija u Sjevernom Jemenu nipošto nije bila stabilna, bilo je više pokušaja pučeva, a stabilizacija dolazi tek dolaskom generala Alija Abdullaha Saleha na vlast (koji će jednom prigodom izjaviti da je vladati Jemenom jednako "plesu po zmijskim glavama"). No, taj isti Saleh uspio je 1990. ujediniti dva Jemena u jedan te je nastavio vladati još dosta godina.

Zašto je došlo do ujedinjenja? Južni Jemen, punog naziva Narodna demokratska republika Jemen, bio je siromašna zemlja, u neku ruku sovjetski protektorat, a nakon raspada SSSR-a jednostavno nisu imali puno drugih opcija nego prihvatiti Salehovu ponudu za ujedinjenjem.

Ali Saleh je ipak vladar (sjevernog) Jemena, dakle čovjek od saudijskog povjerenja? Zapravo i ne, bio jest u jednom datom periodu, ali vremena se mijenjaju - Saleh je novi izvor snage na Bliskom istoku vidio u Iraku, naročito nakon što je Saddam Hussein pokrenuo invaziju na Kuvajt 1990. Što bi on imao od okretanja prema Bagdadu? Puno toga - ali ponajviše je na umu imao teritorij za koji smatra da pripada Jemenu, teritorij koji je Saudijska Arabija prisvojila sebi za vrijeme rata s Jemenom još 1934. godine. Saudijci su pak u panici - strahuju da se zavjera protiv njih kuje i sa sjevera (Irak) i s juga (Jemen) te hitno traže američku potporu. Tadašnji američki predsjednik, George H.W. Bush, izaći će odmah u susret Rijadu te SAD ukida svu dosadašnju pomoć za Jemen i radi na izolaciji zemlje. U isto vrijeme Saudijska Arabija, da bi kaznila Saleha i njegovo prijateljstvo sa Saddamom, izbacuje više od milijun jemenskih državljana koji su živjeli i radili u Saudijskoj Arabiji.

Bill Clinton nastavio je voditi sličnu politiku prema Jemenu kao i Bush, držeći Saleha na "udaljenosti", no u isto vrijeme - baš kao i demokratski predsjednik Kennedy - odbio je previše izlaziti u susret Saudijcima. Naime, Saudijci su sada financirali i podupirali pokret odcjepljenja južnog Jemena - da, stvari su se zemljopisno malo "okrenule", ali iz perspektive Rijada sve ovo ima smisla: cilj im je destabilizirati Jemen da im ne bi bio prijetnja, a godine koje dolaze pokazat će da su znali i zašto. Uglavnom, Rijad podupire separatiste na jugu Jemena koji se žele odcijepiti od "Salehovog" Jemena, ali neće proći - Saleh je 1995. u kratkom građanskom ratu zdrobio te tendencije.

Stoljeće se primiče kraju, a dolaskom 21. stoljeća na scenu dolazi Al-Qaeda. Ova teroristička organizacija 2000. u Adenu na jugu Jemena izvodi napad na američku fregatu USS Cole što je dovelo do (dodatnog) zahlađenja između Washingtona i Saleha kojeg se optužuje da se odbija obračunati s teroristima.

Desetak godina kasnije dolazi tzv. "Arapsko proljeće" u kojem i Saudijci i Amerikanci vide odličnu priliku da se napokon riješe Saleha, što im i polazi za rukom. Na vlast dolazi njegov potpredsjednik, Mansur Hadi - čovjek iz južnog Jemena koji je obrazovan u Moskvi (logično, pošto je u njegovoj mladosti Južni Jemen bio u sovjetskog sferi utjecaja). 2012. u Jemenu se održavaju predsjednički "izbori" na kojima je Hadi jedini kandidat - tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton čestita pobjedniku te "pozdravlja jemensku demokraciju", što je dakako bilo apsurdno, no i najbolji mogući dokaz da je Hadi sada čovjek kojeg na vlasti žele i Washington i Rijad.

A Saleh? Gdje je on? Govorimo o čovjeku koji je na ovaj ili onaj način vladao Jemenom još od 70-ih godina, zar je moguće da ga se može tek tako srušiti i potpuno politički eliminirati sa scene? Naravno da ne - Saleh se ne predaje. U pokušaju da se ponovno popne na vlast odlučio je ući u savez s pobunjeničkom skupinom koja je bila aktivna na sjeveru Jemena - s Houthijima. Iako su ranije bili neprijatelji sada su pronašli novog zajedničkog neprijatelja, predsjednika Hadija. Saleh je imao pristaša, Houthiji su imali pristaša - zajedno su imali adekvatnu silu koja je 2015. umarširala u glavni grad Sanaa, a predsjednik Hadi se dao u bijeg, prvo u Saudijsku Arabiju da bi kasnije osvanuo u Adenu, navodno.

Može li savezništvo Saleha i Houthija potrajati? Nipošto - netko mora vladati Jemenom, netko mora preuzeti glavni grad, a pobunjenicima nije ni na kraj pameti da to mjesto prepuste svojem bivšem neprijatelju. Zajednički neprijatelj je eliminiran, Hadija više nema, a sukobi između Houthija i Salehovih snaga sada ponovno eskaliraju. Houthiji znaju da je Saleh trajna prijetnja i da neće odustati od pokušaja da se vrati na vlast pa su stoga odlučili učiniti to nemogućim - ubili su ga 4. prosinca 2017. godine. U jutro tog dana Houthi pobunjenici nasrnuli su na njegovu kuću u glavnom gradu, on se dao u bijeg - u zadnjem pokušaju povijesne ironije - prema teritoriju pod kontrolom Saudijske Arabije, no nije stigao do tamo. Automobil su mu digli u zrak raketom nakon čega je ovaj čak uspio izaći vani, no pobunjenički snajperist bio je spreman - Saleh je dobio hitac ravno u glavu i to je bio kraj osobe koje ja obilježila zadnjih pola stoljeća jemenske povijesti.

Hadi je protjeran, Saleh ubijen, ali vladati Jemenom bez saveznika za Houthije bio bi konkretan problem, a saveznika su našli - u postojećem razmještaju snaga možda i jedinog: Iran.

No, prvo malo o Houthijima - tko su oni? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo ići kojih 10-ak godina unatrag. U lipnju 2004. izbija pobuna šijita, tzv. "Houthi pobuna". Naime, tada je pobunu poveo jedan disidentski klerik po imenu Hussein Badreddin al-Houthi, glavni klerik Zaidi šijitske sekte u Jemenu. Sam al-Houthi poginuo je u borbi iste godine kada je počela pobuna, no njegovo ime i dalje je ostalo sinonim za ustanak. Vodstvo nad pokretom preuzima, te i danas drži, jedan od njegove braće - Abdul-Malik Badreddin al-Houthi.

Oružani sukobi su se proširili od onda iz sjeverozapadne provincije Sa'dah diljem zemlje, pa čak i u saudijsku pograničnu provinciju Jizan.

Jemenske vlasti (odnosno "Hadijevci"), koje su još uvijek međunarodno priznate iako više nemaju kontrolu nad glavnim gradom, tvrde kako Houthi pobunjenici žele preuzeti kontrolu te implementirati šijitske religijske zakone. Pobunjenici pak tvrde kako im je primarni cilj bio obraniti svoju zajednicu od diskriminacije i vladine agresije protiv njih. Hadijevci pak optužuju Iran, najveću šijitsku silu, da stoji iza pobune i da financiraju pobunjenike. Ima li istine u tome? Ne bi bilo neko iznenađenje. Postoje brojne tvrdnje o navodnoj iranskoj upletenosti, pa i o aktivnoj pomoći libanonskog Hezbollaha za šijitske pobunjenike u Jemenu.

Saudijske vlasti tvrde kako je Iran potajno dostavljao pobunjenicima oružje preko Crvenog mora. Postoje i informacije kako Iran, navodno, ima (ili je imao) kampove za obuku Houthi boraca u Eritreji, dakle preko Crvenog mora u Africi. Pokojni predsjednik Saleh, dok je još bio na vlasti, tvrdio je kako libanonski Hezbollah obučava Houthi borce.

No, velikih potvrda od nezavisnih promatrača baš i nema dok iranske vlasti u potpunosti odbacuju bilo kakvu upletenost. Ipak, navoda, raznih navoda, ima jako puno. Tako su se primjerice 2009. pojavile informacije kako je nekadašnji predsjednik komunističkog Južnog Jemena, Ali Salim al-Bidh, otputovao u Bejrut gdje je pokušao zadobiti potporu lidera Hezbollaha za Houthi pobunu.

Nadalje, pojedini izvori sugeriraju kako borbu zajedno koordiniraju Houthi pobunjenici, Hezbollah i pripadnici iranske Revolucionarne Garde. Niz napada izveden je i na saudijske položaje na granici, a vlasti u Rijadu su uvjerene kako iza svega zasigurno stoji njihov najveći rival, Iran.

U vodama oko Jemena godinama je operirala iranska ratna mornarica. Službeno je tamo kako bi se borila protiv gusara iz Somalije, no neki tvrde kako je to samo paravan za dostavu oružja šijitskim pobunjenicima u Jemenu.

U isto vrijeme SAD daje vojnu i logističku pomoć jemenskim vlastima, navodno za borbu protiv Al-Qaede, ali dobar dio tog oružja koristi se za rat protiv Houthia. Nadalje, Houthi izvori tvrde kako SAD direktno ratuje protiv njih te kako su ih u više navrata napadali vojnim bespilotnim letjelicama.

Jedan od lidera Houthijaa poručio je: "Američke zračne snage izvele su masakr protiv građana na sjeveru Jemena pokrenuvši zračne napade na razne napućene prostore, uključujući tržnice, izbjegličke kampove i naselja. Pridružili su im se i saudijski vojni zrakoplovi. Taj divljački kriminal počinjen od strane SAD-a pokazuje njihovo pravo lice. Taj zločin poništava sve što Amerika priča o zaštiti ljudskih prava, promociji slobode i demokracije".

Gnjev protiv SAD-a u Jemenu je velik, vjerojatno na svim stranama sukoba. SAD je poprilično uključen u rat u Jemenu, mada službeno priznaju tek manji dio svojih operacija, no i te operacije - naročito one u kojima se koriste bespilotne letjelice - meta su kritika diljem svijeta jer često umjesto navodnih Al-Qaeda militanata stradavaju jemenski civili.

SAD svakako ne želi pobjedu šijitskih pobunjenika, to bi za njih i njihove saveznike u Rijadu bio najgori mogući scenarij. Naime, čak da niti jedna od informacija o navodnoj potpori Irana za pobunjenike nije točna, nema nikakve dvojbe da bi Teheran bio svakako zadovoljan da šijitski pobunjenici preuzmu vlast jer je jasno kome bi isti bilo naklonjeni - njima. Da ni ne govorimo kako bi mnogi u Iranu vidjeli ovaj proces kao dio nečega što se zagovara već desetljećima - širenje Iranske revolucije.

Hadi je protjeran iz glavnog grada Sanaa u siječnju 2015., a već početkom iste godine Saudijska Arabija pokreće vojnu intervenciju u Jemenu. Je li riječ o "intervenciji" ili "agresiji", ovisi koga se pita. Činjenica jest da oni ulaze u zemlju na poziv Hadija, no njihova operacija uskoro se pretvara u sustavno uništenje njihova južnog susjeda.

Postoje razne brojke kada govorimo o žrtvama u Jemenu od početka 2015. do danas, no većina se slaže kako je riječ o oko 100 tisuća mrtvih iako neki izvori tvrde da je stvarna brojka znatno veća - humanitarna organizacija Save the Children tvrdi kako je čak oko 84 tisuće djece umrlo od gladi što su strašne informacije.

Tko je poveo saudijski napad na Jemen? Jedna osoba je ključna - trenutačni saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, čovjek koji je postao zasluženo notoran tek nakon brutalnog ubojstva saudijskog disidenta Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu (o velikim civilnim žrtvama u Jemenu, tragično, znatno se manje pisalo).

Saudijska intervencija nije bila samo vojna (u čemu im pomažu saveznici poput UAE-a i drugi) veće je uvedena i blokada zemlje, potpuna blokada, čak i hrane i lijekova. U bilo kojem drugom scenariju ovako nešto nazvalo bi se pokušajem genocida, no Saudijskoj Arabiji sve je dozvoljeno jer se na njihov napad na Jemen gleda kao na produženi napad na Iran.

Predsjednik Barack Obama podržao je saudijski rat u Jemenu kao i blokadu. I tako se ubrzo taj rat pretvorio u rat preko posrednika između SAD-a i Irana. Dolaskom Trumpa na vlast američka potpora za Saudijsku Arabiju postala je još i dvostruko veća. Američke vlasti, ali i mediji, gotovo u potpunosti ignoriraju ratne zločine na prostoru Jemena te se umjesto toga fokusiraju samo na jednu jedinu stvar - iransku potporu za Houthije.

Dakle, ako je Saudijska Arabija namjerila uništiti pobunjenike, te pritom ima i podršku SAD-a (ali ne samo SAD-a već i brojnih regionalnih saveznika, ali potajno i zapadnih sila poput Britanije, a svakako i Izraela), znači li to da im je pobjeda zajamčena? Ne, upravo suprotno - ovdje dolazimo do osnovne teze ovog teksta i priče o "grobljima imperija".

Saudijska Arabija troši ogroman novac na rat u Jemenu, ogroman novac čak i za njene pojmove - po 50 milijardi USD godišnje (neki pak smatraju kako je cifra i znatno veća). Jemenci pak plaćaju u krvi, no Iran u ovoj situaciji zapravo nema prevelikih izdataka - Saudijci su protiv sebe okrenuli velik dio stanovništva Jemena i Iranu je dovoljno da im pomognu oko elementarne obrane. Po istom ključu je SAD 80-ih naoružavao Mudžahedine - nisu im morali slati tenkove i avione da bi ovi porazili daleko moćniju Crvenu armiju, dovoljno je bilo da im daju osnovna sredstva, a faktor koji se ne može kupiti, motivacija, odradit će svoje.

Rijad je potrošio velik novac na rušenje Houthija i nisu uspjeli, štoviše, upravo zadnjih dana sve se počinje okretati protiv njih - Houthiji po prvi puta od početka rata 2015. počinju uzvraćati udarac i to konkretno. Rakete padaju na saudijske gradove, gađaju se zračne luke, elektrane, vojne baze, pogođen je čak i ključni saudijski naftovod... Očito je kako jemenski pobunjenici ne ratuju više samo s Kalašnjikovima. Otkud im rakete kojima mogu gađati i do nekoliko stotina kilometara u saudijsku unutrašnjost? Nije teško zaključiti, Iran je gotovo sigurno pomogao.

Rat u Jemenu za Saudijsku Arabiju nije nešto iz čega se mogu tek tako povući, on se sada već prelijeva na njihov teritorij. Sva sila, novac i utjecaj pokazao se nedovoljnim da bi se slomilo pobunjenike, a to je recept po kojem se carstva i kraljevine raspadaju, kada agresor ulaskom na tuđi teritorij zapravo ulazi u vlastiti "grob" iz kojeg se više ne može izvući.

Ne čudi stoga ova velika eskalacija u Perzijskom zaljevu, činjenica da se SAD i Iran nalaze na rubu rata. Saudijska Arabija traži spas, traži da je Trump spasi od Irana, da je izvuče iz vlastitog "groblja" u koje je nagazila. Kada pak pogledamo razloge zašto je Trump pokrenuo politiku "maksimalnog pritiska" na Iran, upravo je iranski angažman u Jemenu jedan od ključnih - što je Trump i sam potvrdio ističući kako neće biti popuštanja sve dok se Iran "ne povuče iz regije". Da, pritom misli i na iransku prisutnost u Iraku, Libanonu, Siriji i drugdje, ali ponajviše misli na Jemen jer su mu iz Rijada dojavili da je to najhitnije pitanje.

Ali to je dvosjekli mač, ta Trumpova politika - jer Iran umjesto da se podredi pod pritiskom odlučuje se za nešto što će u Teheranu nazvati "maksimalan otpor", a on uključuje štošta, između ostalog i jačanje napada iz Jemena na Saudijsku Arabiju koja je danas za SAD ono što je nekoć Južni Jemen bio za SSSR - protektorat. Iranska žilavost na scenu stupa i jutros - srušili su američku bespilotnu letjelicu znajući da takvim potezom riskiraju američku konkretnu odmazdu, ali čini se kako je Iran, i to zbog Trumpovog pritiska, došao u onu posebnu fazu kada im se radikalni potezi više i ne čine toliko radikalnima.

Svjedočimo incidentu za incidentom - šest tankera je napadnuto, svakog dana rakete padaju po Saudijskoj Arabiji (na koju se sve češće udara i dronovima), rakete padaju i po američkim lokacijama od interesa u Basri, sjeverno od Bagdada...

Rat između Irana i SAD-a neće početi jer je praktički već počeo, može samo eskalirati u svoju direktnu i daleko destruktivniju fazu. Ono što je pak zanimljivo je činjenica da ovo nije sukob gdje je ishod unaprijed poznat, kao što je primjerice bio poznat ishod američke i NATO agresije na Libiju 2011. Sukob s Iranom jedan je od najvećih uopće mogućih u današnjem svijetu (ako zanemarimo apokaliptičke scenarije u kojima izbija rat protiv Rusije ili Kine). SAD možda i napadne Iran direktno, ta mogućnost povećava se iz dana u dan, ali onda im se može dogoditi isto što se dogodilo SSSR-u u Afganistanu, što se sada događa Saudijskoj Arabiji u Jemenu... ući u rat je lako, pokrenuti veliku vojnu silu je lako, ali taj sudbonosni korak možda je zakoračenje u groblje iz kojeg se više ne izlazi.

User avatar
st.vuki
Posts: 389
Joined: Wed Feb 03, 2016 2:33 pm

Re: Војска и војне теме

Postby st.vuki » Fri Jun 28, 2019 7:38 am

Jel ima nesto novo na Donbasu osim svakodnevnog puskaranja?

Ima li izgleda da ce se nesto promeniti uskoro?

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Sun Sep 15, 2019 5:01 pm

DRONOVI S JUGA ZAPALILI SU KRALJEVINI KIČMU:

Saudijska naftna proizvodnja prepolovljena je u jedno jutro, jednim udarcem koji je zatresao svijet - žilavim Houthijima ne mogu ništa, povod za napad na Iran?

Jučerašnji napad dronovima na saudijsko naftno postrojenje na istoku kraljevine jedan je sasvim novi trenutak u višegodišnjem obračunu između Saudijske Arabije i jemenskih (pro-iranskih) Houthi pobunjenika. Saudijci ove žilave jemenske pobunjenike godinama su tukli iz zraka, gađajući sve što se kreće, ali rat u Jemenu ipak gube i to na najteži način - taj da se rat seli na njihov teritorij.

Porazbijali su infrastrukturu Jemena, rušili nemilosrdno jemenski glavni grad Sanaa, drevni Sanaa, jedan od najstarijih gradova na svijetu... ostavili milijune Jemenaca na rubu gladi i uz nedovoljno pitke vode, vjerujući da mogu i smiju raditi što hoće, sve dok im njihovi utjecajni Zapadni saveznici ne stvaraju previše problema oko toga. Dobro, ponekad bi na tmurnom nebu bljesnuo kakav moralan čin pa su tako neke europske zemlje smanjile ili pak obustavile prodaju oružja za Saudijsku Arabiju, ali i to da bi se dogodilo morao je Khashoggi jednog jutra u listopadu ušetati u ljudsku mesnicu misleći da se radi o diplomatskom predstavništvu njegove države.

Saudijska taktika u Jemenu svodila se na iscrpljivanje jedne zemlje do stanja totalne iznemoglosti. Ali zemlju čine ljudi, a ti ljudi ionako nikada nisu imali puno, sa kalašnjikovom u rukama, žvačući neprestano khat u ustima, za mnoge od njih otpor je bio jedino što preostaje, a takve ljude je jako teško, ako ne i nemoguće poraziti. Tu lekciju danas, nakon 18 godina ratovanja, uči i SAD na prostoru Afganistana s Talibanima.

Saudijska Arabija, koja troši milijarde i milijarde na kupnju najnovijeg naoružanja (usput kupuje i dobre odnose s proizvođačima istih), bila je uvjerena u pobjedu u Jemenu. Nakon gotovo 5 godina ratovanja - oslanjajući se primarno na zračne snage i lokalne lojaliste - postaje im ipak jasno da pobjedu neće dočekati. Što je drugi u nizu najidealniji scenarij u takvoj situaciji? "Dostojanstveno" povlačenje, dakako. Možda je to nešto o čemu Saudijci razmišljaju već neko vrijeme, ali sada se ispostavlja da neće dobiti čak niti to. Naime, ti žilavi Houthiji nekim čudom (ili nečijim čudom možda?) opstali su sve ovo vrijeme i sada čak kreću u protunapad - nema dostojanstvenog povlačenja za autoritarnu kraljevinu, kreće odmazda, poniženje, a po kraljevski dvor poniženje je jako opasno jer bi običan puk mogao dobiti "razne ideje".

Dok su iznad Jemena letjeli saudijski vojni zrakoplovi moderne američke proizvodnje, Houthiji su sastavljali rudimentarne dronove koji su iz početka izgledali kao trapave makete oblijepljene selotejpom. No, malo po malo, te bespilotne letjelice su se počele usavršavati, pa su negdje početkom ove godine počeli i prvi ozbiljniji napadi s jemenskog na saudijski teritorij. Saudijska zračna luka Abha u blizini jemenske granice poslužila im je pritom kao nekakav poligon za uvježbavanje jer su je napali više desetaka puta.

Sve to su Saudijci gledali s dozom nervoze, ali velika je kraljevina - barem su tako mislili. Dolazi proljeće, a s njim još i veći napadi, kao i snažne eksplozije na glavnom saudijskom naftovodu, nadomak glavnom gradu Rijadu. Daleko već putuju jemenski dronovi i sada pokazuju da su u stanju nanijeti veliku štetu te udariti tamo gdje Saudijce najviše boli - na njihov naftni izvoz.

Taj napad u svibnju ove godine bio je pak na neki način uvertira onom što se dogodilo jučer. Kroz saudijsku skupu protuzračnu obranu jemenski dronovi prolaze kao voda kroz rešeto i bilo je samo pitanje dana kada će izvesti jedan nezaboravan i bolan udarac. Došao je taj dan - s "rojem" od kojih desetak dronova izveli su veliki noćni napad na Abqaiq, najveće saudijsko naftno postrojenje smješteno na istoku kraljevine. Čim su počele stizati prve slike s mjesta napada, vatra i dim koji su se uzdizali u noćno nebo, postalo je očito da je riječ o protuudaru kakvog Saudijska Arabija možda još nikada nije doživljela.

Abqaiq na karti

Stvari treba staviti u kontekst, Abqaiq prije svega treba staviti u kontekst. O kakvoj magnitudi se radi postaje jasno tek danas - ovaj napad doslovno je prepolovio naftni izvoz Saudijske Arabije: jedne Saudijske Arabije! Posljedice će se osjetiti odmah i bit će velike, prije svega na cijeni nafte koja odmah skače.

Saudijska državna naftna kompanija Aramco potvrdila je jutros kako će se proizvodnja nafte smanjiti za 5,7 milijuna barela po danu, što predstavlja čak 5% globalne naftne opskrbe - i to prema procjeni Aramco-a kojem je u interesu da stvarnu magnitudu uništenja prikaže što manjom!

Kako ističe Jason Bordoff s Centra za globalnu energetsku politiku sa svečilišta Columbia: "Abqaiq je vjerojatno najvažnije naftno postrojenje na svijetu. Postoji rizik od uzvraćanja udara i od regionalne eskalacije koja može još značajno pogurati cijenu nafte prema gore".

Naravno, Saudijska Arabija i njeni strateški partneri itekako bi voljeli "uzvratiti udarac", ali kako i protiv koga? Već smo rekli kako su Houthiji praktični neuništivi - još zračnih napada po Jemenu neće dovesti do nikakve promjene.

Ali priča se širi i mogla bi zahvatiti jedan drugi prostor... Naime, Saudijska Arabija i njeni saveznici još od početka rata u Jemenu (rana 2015.) tvrde kako iza Houthi šijitskih pobunjenika zapravo stoji Iran (iako i Houthiji i Teheran to opovrgavaju). Stoji li? Simpatije svakako postoje, a vrlo vjerojatno i neka vrsta logističke pomoći, no posve je jasno da je Saudijskoj Arabiji u interesu tu suradnju prikazati i daleko većom nego što ona jest. Naravno, ne samo Saudijskoj Arabiji već i anti-iranskim snagama u Washingtonu.

John Bolton, notorni ratoborni "jatsreb" najuren je prije nekoliko dana od strane Donalda Trumpa, no manjih jastrebova imamo na svakom katu Bijele kuće - jedan od njih je svakako i državni tajnik Mike Pompeo koji je ovaj napad na najveću naftnu rafineriju na svijetu odmah pripisao Iranu, a ne Huthijima. "Nema dokaza da su napadi došli iz Jemena", ističe Pompeo.

Nego od kud su došli? Iz Irana? Preko Perzijskog zaljeva kojime uzduž patroliraju američki i njima lojalni ratni brodovi? Pompeo tu sramoti sebe i američke vojne sposobnosti, no nije ga briga, on ima veću agendu - nastavlja: "U vrijeme svih tih poziva na de-eskalaciju Iran je pokrenuo napad bez presedana na svjetsku energetsku opskrbu".

Dokazi? Što će Pompeu dokazi, SAD je već nizom presedana pokazao da može djelovati bez ikakvih dokaza.

U ovoj želji da se bolna šamarčina njima omiljenoj kraljevini pretvori u povod za obračun s Iranom (i pritom ušutka Trump koji se planirao uskoro sastati s iranskim predsjednikom Rouhanijem u New Yorku), pridružio se još jedan dežurni jastreb - senator Lindsey Graham: on pak sada otvoreno poziva na vojni napad na Iran. "Ovakvo iransko ponašanje neće stati dok posljedice po njih ne postanu stvarne, posljedice kao što bi bio napad na njihove rafinerije, a to bi slomilo kičmu režimu u Teheranu", tvrdi Graham.

Trump se već jučer uhvatio telefona te je svom saveznikom, saudijskom prijestolonasljedniku Mohammedu bin Salmanu obećao kako će SAD "pomoći oko osiguravanja sigurnosti". Također je rekao kako ovaj napad na saudijska naftna postrojenja može biti vrlo štetan po američku i globalnu ekonomiju.

Što se pak krije iza ovih optužbi protiv Irana? Želi li SAD sada zaista pokrenuti napad na Iran? Neki bi to voljeli, bez sumnje, primjerice senator Graham. No, ovo upozorenje ima i jednu drugu svrhu. Ovom prijetnjom se nadaju obeshrabriti Houthije od mogućih novih napada prijeteći pritom njihovom savezniku Iranu. Jer tko zna koliko je novih dronova, rojeva dronova, možda već sada na nebu iznad Saudijske Arabije...

Bit će od poprilično velike važnosti podatak koliko će dugo saudijski naftni pogon biti u "nokautu", jer ako ovo potraje... ogromna šteta po Saudijsku Arabiju gomila se iz minute u minutu. Ako su pak Houthiji, uz pomoć ili sami, u stanju u jedno jutro prepoloviti naftnu proizvodnju jedne Saudijske Arabije, onda je njihova moć uistinu golema, jer tko kaže da iduće jutro ne mogu razbiti i drugu polovicu? I sve to se događa u trenutku kad Saudijska Arabija jako dobro zna da joj prijete dronovi s juga, sve njihove jedinice protuzračne obrane to jako dobro znaju, ali sve je zakazalo jučer prije zore...

Saudijska ranjivost otkrivena je kao nikada do sada, zemlja s tako ranjivom infrastrukturom ne bi smjela ni pomišljati na vođenje ratova, ali zapravo dugo vremena i nije. Arhitekt ovog rata protiv Jemena je mladi nadobudni prijestolonasljednik MbS (34) koji je gledao previše holivudskih filmova, no nitko mu nije rekao da je "happy end" tipična američka izmišljotina koja najčešće nema uporišta u stvarnom svijetu!

ElPadrino
Posts: 508
Joined: Thu Feb 21, 2019 12:18 am

Re: Војска и војне теме

Postby ElPadrino » Sat Oct 26, 2019 7:14 pm

Evo malo da se oživi tema, koja je zamrla dolaskom nukelarnog udara :mrgreen: , da li neko prati dešavanja iz Sirije i kakva je pozadina svega toga ? Što sam upratio, a to je jako malo, vidio sam da se nešto priča kako će opet zaživiti ID, da Evropa naravno samo kenja nešto kao nemoj da napadate bla bla biće to humanitarna kriza itd itd .. A da u suštini Erdogan radi šta hoće.
Elem, slika koja trenutno prikazuje stanje u Siriji.

Image

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Sun Feb 02, 2020 3:34 pm

Само за el padrina :)

VELIKA PRIČA BEZ KOJE JE NEMOGUĆE RAZUMJETI ZAŠTO SE VODI RAT U SIRIJI:

Uspomena na ustanke, teror i masakre u Hami kroz gotovo stoljeće borbe između islamizma i sekularizma

Kada govorimo o aktualnom ratu u Siriji znamo da je počeo u proljeće 2011. kada su se s vladinim snagama sukobili islamisti. No, u širem kontekstu ovaj rat možemo također promatrati i kao kulminaciju jedne krize koja je bila u nastanku desetljećima. Danas ćemo se konkretno osvrnuti na taj period, period koji nam daje puno jasnije shvaćanje aktualnog rata i razloga zbog kojih je izbio. Fokusirat ćemo se ponajviše na ustanak u centralnom sirijskom gradu Hama, koji je izbio 2. veljače 1982. godine, ali i događajima koji su mu prethodili.

Dakako, kada god govorimo o internim sukobima jedne zemlje točna je pretpostavka da vanjski faktori uvijek igraju veliku ulogu. Sirija sigurno nije iznimka, ona je velika potvrda tog pravila što se itekako može vidjeti u ovom ratu gdje su islamističke snage podržale brojne strane sile dok pak vlasti u Damasku također imaju snažne svoje saveznike. Imajući to u vidu, u ovoj priči fokus ćemo ipak staviti primarno na unutarnje sukobe i kako je do njih došlo, pa krenimo redom...

Veliki ideološki sukob u Siriji traje još od 40-ih godina prošlog stoljeća. Od onda postoje dvije međusobno nekompatibilne struje - s jedne strane imamo pristaše tzv. arapskog nacionalizma, sekularizma i socijalizma. S druge strane tu su islamističke ideje, u prvom redu moćna organizacija Muslimanska braća (nastala je krajem 20-ih u Egiptu te i dan danas djeluje na širem prostoru Bliskog istoka kao i u cijelom islamskom svijetu). MB, kao i druge slične skupine, odbacivale su arapski nacionalizam smatrajući ga ne-islamskim pošto je za njih razdvajanje religije od politike nedopustivo.

No, to su ideološke osnove, ali gdje se one nalaze u "praktičnom" smislu? Stvar je ovakva - islamisti su bili u svakom slučaju povlaštena klasa u Siriji. Imali su moć u svojim rukama, kontrolirali su i dominirali Sukovima (Suk je trajno trgovačka gradska četvrt u arapskim gradovima, najčešće je to glavna tržnica - drugim riječima, ekonomsko srce grada), dakle novcem. S druge strane sekularisti, okupljeni oko sirijske stranke Ba'ath, bili su najčešće iz siromašnijih slojeva društva, marginalizirano radništvo i druge skupine. Samim time što im je život bio teži bili su spremni na radikalnija rješenja, a pojava snažnog sekularizma s elementima socijalističke ekonomije svakako je bila radikalna pojava u islamskom svijetu. Drugim riječima, sukob koji se stvarao bio je u suštini klasni sukob. Ideologija je tu kao dodatni motivator, ali klasna komponentna zapravo je puno važnija.

Pripadnici MB-a primarno su bili suniti (Sirija je većinski sunitska zemlja), dok su se oko Ba'atha okupljali oni kojima, zbog same činjenice da nisu pripadnici većinske sekte, šanse za uspjeh nisu bile jednake. U isto vrijeme ne može se reći ni da je gornja klasa sunitskih moćnika nužno bila fundamentalistička - no, kako to i inače biva, ideje MB-a došle su im kao dobar element otpora prema sve moćnijem Ba'athu i njihovom sekularizmu.

Nije teško razumjeti taj koncept - svi znamo za kategoriju "velikih vjernika" koji redovno obilaze crkve, ne držeći se u praksi gotovo nikakvih vjerskih načela, s jedinim interesom da zadrže (i povećaju) svoju materijalnu kontrolu. U vrhu gotovo svake zemlje imamo konzervativnu klasu moćnika koji religiju poimaju kao sredstvo kontrole. Sirija nipošto nije bila iznimka.

No, ove klasno-ideološke razlike postajale su u Siriji sve izraženije (kao i u ostatku Bliskog istoka). Povlašteni slojevi, vladari gradskih tržnica, osjećali su kako se bliži trenutak kada će njihova moć biti direktno izazvana. Taj trenutak stigao je 1963. kada su u Siriji Baathisti izveli državni udar. Bio je to početak baathizma u Siriji, a uskoro će u tim velikim previranjima na vrh izbiti jedan čovjek - sirijski predsjednik Hafez al-Assad, otac aktualnog predsjednika Bashara al-Assada, koji će vladati od 1971. pa sve do smrti 2000. godine. No, vratimo se na sam ključni trenutak... državni udar.

Baathisti, kako smo i spomenuli, bili su "nošeni" na valu promjena koje su se događale na Bliskom istoku, a prije svega to je pojava naserizma u Egiptu (zbog čega će kasnije Sirija i Egipat u jednom periodu čak postati jedna država, ali kratko i neuspješno, vidi: 29. listopada 1961. - Raspad zemlje koja je trebala postati super-sila Bliskog istoka: Ujedinjena Arapska Republika je priča o sirijskoj nadi i egipatskoj pohlepi, ali i američkoj politici "smjene režima" u Damasku koja traje još od 1946.).

Za "vladare tržnice", ali i sve one Sirijce koje bi se moglo opisati kao fundamentalnim vjernicima (kojih nipošto nije nedostajalo), dolazak baathista na vlast bio je ogroman šok, strah. Za njih, za vjerske mase, su ovi sekularisti predstavljali prave neprijatelje Boga i božjeg učenja, pojavu koja je došla, inspirirana "bezbožničkim" vanjskim svijetom, da bi promijenila zauvijek njihov stoljećima održavan društveni poredak. Za "vladare sukova" ovo je pak bila skupina koja će im oteti unosne poslove iz ruku i protiv nje se trebalo boriti svim sredstvima.

Epicentar otpora prema sekularizmu bio je centralni sirijski grad Hama (kako to obično i biva - duboka unutrašnjost je najkonzervativnija). Tamo su MB-ovci bila najmoćniji, tamo je otpor trajao od prvog dana. Svaka zemlja na svijetu ima jedan "takav" grad, grad gdje će otpor promjenama biti najveći. U sirijskom slučaju to je bila Hama.

U proljeće 1964. izbili su nemiri u Hami. Islamistički ustanici naoružali su se i odlučili silom preuzeti grad, a po mogućnosti zatim i cijelu Siriju. Pokrenuli su nagli i koordinirani napad na vladine snage, policiju, vojsku, državne zgrade... No, baathističke vlasti imale su na svojoj strani itekako moćan element odgovora - vojsku, dakako. Prosječnom sirijskom vojniku sekularne socijalističke ideje bile su bliže, jer njegova klasna pozadina to mu je u praktičnom smislu nalagala. Drugim riječima - svaka osoba se bori za onaj poredak u kojem joj je "bolje".

Vojska je ušla u Hamu, brzo i silovito. Ugušili su ustanak MB-ovaca i pobili oko 70 pripadnika ovog islamističkog pokreta (još puno veći broj ih je zatvoren). Oni koji nisu ubijeni ili uhićeni pobjegli su u "podzemlje" te od tamo nastavili djelovati.

Prvi veliki izazov zaustavljen je, silom, no bio je to tek nagovještaj sukoba koji dolaze...

Manji izolirani sukobi nastavili su se kroz 60-e i 70-e godine, ali nije bilo koordiniranog ustanka kakav je izbio u Hami 1964. MB-ovcima je tada nanijet brzi poraz i trebalo im je dosta godina da se oporave iako su se njihovi članovi posvetili gerilskim taktikama i napadima na vladine snage.

No, velika eskalacija dolazi na red dolaskom 80-ih godina. Naime, 26. lipnja 1980. pokušan je atentat na predsjednika Assada. Čudom je preživio i rafal metaka i ručne granate koje su bačene na njega za vrijeme službenog susreta s predsjednikom Malija.

Vladao je Assad i do tada "čvrstom rukom", bez sumnje, ali represija protiv neistomišljenika i islamista bila je "u normalnim okvirima" za ta vremena. No, to se drastično promijenilo nakon pokušaja atentata. Assadova osveta bila je nemilosrdna - svega nekoliko sati nakon što je preživio pokušaj atentata snage sigurnosti ulaze u veliki zatvorski kompleks Tadmor (u blizini Palmire) gdje se nalazio velik broj zatvorenika pripadnika i pristaša Muslimanke braće. Snage sigurnosti idu od ćelije do ćelije i ubijaju ih na licu mjesta. Smaknuća provode jedinice pod kontrolom predsjednikovog brata, Rifaata al-Assada. Ubijeno je, prema nekim izvorima, oko 1,200 ljudi.

Bio je to osvetnički masakr i točka nakon koje Sirija više neće biti ista. Assadova baathistička vlast zaključila je, možda baš tog dana, da se situacija u zemlji neće poboljšati, da neće biti suživota i kompromisa, da sekularna Sirija može opstati jedino ako MB prestane postojati (nešto vrlo slično događalo se pak i u Egiptu gdje su trajali veliki progoni MB-ovaca).

Nekoliko dana nakon pokušaja atenatata i pokolja zatvorenika u Tadmoru, sirijske vlasti donose Zakon broj 49. Prema istom članstvo u Muslimanskoj braći kažnjava se - smrću.

No, pripadnici MB-a nastavljaju djelovati, izvodeći sve češće bombaške i druge napade. Epicentar njihovog djelovanja i dalje je Hama. Iz Hame širi se teror, a vlasti na teror uzvraćaju vlastitim terorom pa tako vojska iduće godine, u travnju 1981., upada u Hamu i ubija najmanje 300 osoba. Izbijaju sukobi na ulicama, a vojska od vrata do vrata traži pripadnike MB-a, no pritom ubija i veći broj običnih civila. Za njih to očito više i nisu "obični civili" - cijeli grad sada se u neku ruku smatra problemom, a sve njegovo stanovništvo pro-MB. Te napetosti bile su put prema najvećoj eskalaciji koja će uslijediti iduće godine...

2. veljače 1982., u 2 sata u noći, patrola sirijske vojske u Hami biva napadnuta iz zasjede, ali ovo nije bio napad kao ranije... ovo je sada već bila repriza događaja od prije gotovo dva desetljeća, repriza ustanka u Hami iz 1964., samo su do sada animoziteti narasli do nezamislivih proporcija.

Lider MB-ovaca u Hami, Abu Bakr, poziva na opći ustanak protiv vlasti. Razglasi u džamijama koji se koriste kao poziv na molitvu sada pozivaju na džihad protiv Baatha - stotine islamističkih militanata u dubokoj noći odjednom ustaju u Hami i kreću u siloviti napad na policijske postaje, vojarne, skladišta oružja... Do idućeg jutra ubijeno je oko 70 vodećih Baathista u gradu, a islamisti su Hamu proglasili "oslobođenim gradom" te su pozvali cijeli sirijski narod da ustane "protiv nevjernika".

Sirijske vlasti znale su da bi se mogao ponoviti ustanak iz 1964., ali nešto ove magnitude ipak nisu očekivali. Da će u jednoj noći izgubiti Hamu nisu se nadali. Hama više nije bila pod kontrolom sirijske države - tamo je počeo islamistički rat protiv te države...

Nije teško zamisliti što je Hafez al-Assad učinio. Realno gledajući, Hama je mogla biti samo prvi korak prema općem ustanku diljem zemlje, nakon nje na red bi došao Homs, pa drugi gradovi... koncentrično bi se "džihad" proširio na Aleppo, Damask... Zašto znamo to? Zato jer se upravo to dogodilo iz "trećeg pokušaja" koji je na red došao 2011. godine!

Vratimo se u Hamu i početak veljače 1982. Nakon ustanka islamističkih snaga, koje su se godinama pripremale na taj trenutak, očekivao se odgovor iz Damaska, odluka. A odluka je bila? Slomiti - ne samo islamistički ustanak, odluka je bila slomiti samu Hamu, ubiti grad da isti više nikada ne bi bio prijetnja po cijelu zemlju.

Mobilizirane su sve vojne snage - od zračnih snaga pa do elitnih vojnih jedinica. Pred napad sirijske vlasti pozvale su grad na predaju poručivši da nakon isteka roka svatko tko se bude našao u gradu smatrat će se islamističkim militantom i MB-ovcem. Podsjetimo pritom na Zakon 49. - kazna za pripadništvo MB-u bila je smrt.

Koliko su nevini civili, oni koji nisu bili pristaše MB-a, uopće mogli napustiti grad u toj situaciji (grad je odmah stavljen pod opsadu)? Teško da su mogli - MB-ovcima sigurno nije bilo u interesu da civili odu!

Krenuo je napad, rat u gradu Hami, koji će potrajati ukupno 3 tjedna. U prvih tjedan dana vojska je preuzela kontrolu, a druga dva tjedna trajao je totalni pokolj grada koji će ostati zapamćen kao "Masakr u Hami".

Islamisti u Hami vjerovali su da će ustati cijela Sirija, ali to se nije dogodilo. Ustanak je ostao ograničen samo na Hamu, a to je omogućilo vojsci da se i koncentrira samo na Hamu.

Tim strašnim danima svjedočio je i istaknuti britanski reporter Robert Fisk koji se našao u samom gradu za vrijeme napada sirijske vojske. U svojoj knjizi opisuje kako su civili panično bježali pred vojskom, ali nisu imali gdje pobjeći. Nadalje, grad je intenzivno bombardiran iz zraka i artiljerijom. Razbijala se povijesna stara jezgra grada, rušile su se ulice kako bi se dovoljno "proširile" da bi njima mogli prolaziti tenkovi.

Prva četiri dana grad je gotovo neprestano bombardiran. Zatim ulaze trupe, tenkovi... MB militanti nisu imali šanse. Assad je na grad poslao "sve što ima".

Pripremajući se za rat u gradu MB-ovci su iskopali cijeli kompleks tunela pod gradom. Tamo su pobjegli nakon što je vojska počela češljati ulice, metar po metar. Uskoro su pronašli tajne tunele. Da bi ih izbacili vani u tunele su upumpavali naftu, a pred izlazima bili su pozicionirani tenkovi koji su granatama militante doslovno dizali u zrak.

Ustanak u Hami je ugušen. U roku od 27 dana na prostoru grada ubijeno je, ovisno o izvorima, između 10,000 i 40,000 ljudi (Robert Fisk procjenjuje da ih je ubijeno oko 20,000 što je možda i najrealnija brojka).

MB u Siriji uvelike se raspao nakon Hame. Mnogi su pobjegli iz zemlje, većinom u Jordan, Irak, Britaniju, SAD i Njemačku (otkuda su pripremali novi plan ustanka za što će im trebati gotovo 30 godina).


Rifaat i Hafez Assad
Nakon Hame Assad je vladao puno strože, što se moglo i očekivati. Zanimljivo, već iduće godine po njega je došao novi izazov, ali ovog puta ne od strane islamista, koji su bili poraženi, već od nekog mu vrlo bliskog - njegovog rođenog brata Rifaata al-Assada! Da, istog onog Rifaata koji je bio ključan akter u gušenju svih ustanaka u Hami (uključujući i ovog najvećeg 1982. godine). Naime, 1983. predsjednik Hafez se razbolio, a Rifaat je to iskoristio za pokušaj državnog udara - izbile su i borbe na ulicama Damaska između frakcija sirijske vojske (pro-Hafez protiv pro-Rifaat snaga). Rifaat al-Assad je poražen te je pobjegao u egzil gdje će ostati zauvijek. Tamo se kasnije povezao s direktnim neprijateljima sirijske države, uključujući američkim špijunskim službama, tražio je pomoć i od Izraela, a navodno i od - ironično - Muslimanske braće!

Bio je gnjevan kada je 90-ih godina Hafez iz Londona u Siriju vratio svog sina Bashara, koji je tamo radio kao oftamolog i nije bio previše upućen u sirijsku politiku, da bi ga pripremio za nasljednika (za nasljedstvo bio je pripreman Basharov brat Bassel al-Assad, no on je 1994. poginuo u prometnoj nesreći). Unatoč svemu Rifaat se nadao da će on nakon smrti Hafeza preuzeti vlast u Siriji, no to se nije dogodilo. Siriju je 2000. preuzeo mladi Bashar al-Assad koji je tada imao svega 34 godine. Nedavno se vjenčao za Asmu Assad, živjeli su u Londonu, on je radio u privatnoj klinici, ona u banci. Definitivno nije podizan da bi bio apsolutni vladar Sirije - no, upravo to je bila posljednja želja njegovog oca. Bashar al-Assad postaje sirijskim predsjednikom 2000. godine, na veliko razočarenje i gnjev njegovog ujaka.

11 godina kasnije morat će se suočiti sa situacijom kakvu njegov otac nikada nije ni približno doživio - novim velikim ustankom Muslimanske braće s elementima novih terorističkih snaga. Ne treba ni čuditi, ali među prvim ustancima 2011. bio je upravo ustanak u Hami. No, za razliku od ustanka 1964. i onog velikog 1982., ovog puta ustanak nije bio ograničen samo na Hamu već je eruptirao diljem zemlje...

I opet, baš kao što su sekularisti došli na vlast 60-ih godina "na valu" promjena diljem Bliskog istoka, tako je i u proljeće 2011. bilo s islamistima - naime, riječ je o tzv. "Arapskom proljeću" koje je, u suštini, bilo islamističkog karaktera. MB-ovci u Egiptu srušili su predsjednika Hosnija Mubaraka. U Egiptu MB se mogao osloniti na taktiku (relativno) mirnih prosvjeda, znajući da imaju na svojoj strani dovoljno ljudi. U Siriji to nije moglo proći tako da je ustanak brzo prerastao u oružane napade na sirijske snage sigurnosti, baš kao i 1982. godine. No, ovog puta cijeli Zapadni svijet je čvrsto stao uz islamističke snage optužujući Bashara al-Assada da "ubija nenaoružane pro-demokratske prosvjednike". Bila je to jedna od najvećih laži 21. stoljeća. Da je u tom vremenu, pod intenzitetom Arapskog proljeća (i prosvjeda diljem svijeta), svakako bilo i onih koji su zaista željeli reformiranu demokratsku Siriju, sigurno da jest, no ustanak su ipak primarno vodili militantni islamisti, ovog puta uz veliku potporu Zapadnih i bliskoistočnih zemalja u novcu, oružju...

Rat u Siriji traje već 9 godina i rat dobiva Assad, uz snažnu pomoć Rusije, Irana i libanonskog Hezbollaha.

No, da bismo znali zašto se ovaj rat vodi morali smo se podsjetiti na ustanke iz Hame jer te priče su snažno povezane. Dakako, tu su i brojni drugi razlozi, naročito kada je riječ o velikoj potpori Zapada za Muslimansku braću - militante su poduprli primarno kako bi ovi srušili Assada (kao što su srušili i Gaddafija u Libiji) pošto je ovaj saveznik s njihovim rivalima (prije svega Rusijom, ali i Iranom).

Ipak, na razini same Sirije, to je i dalje sukob između sekularizma i islamizma, i sveg što ide s time (primarno sukob klasa u borbi za utjecaj i imetak). Ako ovaj rat završi, jer ustanak u Hami je ponovno ugušen, po treći put (rat trenutačno traje još samo u provinciji Idlib i nekim manjim džepovima), može li Sirija napokon biti slobodna od ponavljanja krvave povijesti? Može, ali morat će se pripremiti za to. Na sirijskom predsjedniku Assadu najveći posao nakon rata bit će kako reformirati zemlju u kojoj bi ravnoteža između međusobno suprotstavljenih skupina bila veća - iako je to možda i teži zadatak nego dobiti rat!

Далтон
Posts: 1205
Joined: Tue Feb 02, 2016 7:43 pm
Location: Koјекуде
Contact:

Re: Војска и војне теме

Postby Далтон » Mon Feb 03, 2020 2:44 pm

Nuklearni, osim što lepiš tekstove ovde sa drugih foruma voleo bih da čujem tvoje objektivno mišljenje o dešavanjima sa terena. Kako reče El Padrino iz Sirije tako i Novorusije.
Gledao sam pre nekako vlogove i klipove ljudi sa istočnog dela Ukrajne. Deluje mirno, barem na Krimu, koji, jelte, nije ni bio napadan za vreme stvaranja NR.
Na forumu Militarija se takođe prestalo sa pisanjem i/ili je to skoro retko. Ali opet, s druge strane, čujem da po nekad budu neki napadi, puca se itd ali je opet to skoro ništa.
Kakvo je stranje u LNR,DNR? Kako se živi u Marijupolju, Gorlovki, Lugansku?
Da li ima napada ukropa ili je kompletna ofanziva stala? Ili neko ko se razume nek ispiše.
Takođe sam video da je TheMedvedova ju tjub stranica kompletno obrisana iako je tamo bilo maltene svakodnevni snimci sa terena.
(Street Force / Curva Orientale)

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Mon Feb 03, 2020 4:53 pm

Далтон wrote:Nuklearni, osim što lepiš tekstove ovde sa drugih foruma voleo bih da čujem tvoje objektivno mišljenje o dešavanjima sa terena. Kako reče El Padrino iz Sirije tako i Novorusije.
Gledao sam pre nekako vlogove i klipove ljudi sa istočnog dela Ukrajne. Deluje mirno, barem na Krimu, koji, jelte, nije ni bio napadan za vreme stvaranja NR.
Na forumu Militarija se takođe prestalo sa pisanjem i/ili je to skoro retko. Ali opet, s druge strane, čujem da po nekad budu neki napadi, puca se itd ali je opet to skoro ništa.
Kakvo je stranje u LNR,DNR? Kako se živi u Marijupolju, Gorlovki, Lugansku?
Da li ima napada ukropa ili je kompletna ofanziva stala? Ili neko ko se razume nek ispiše.
Takođe sam video da je TheMedvedova ju tjub stranica kompletno obrisana iako je tamo bilo maltene svakodnevni snimci sa terena.


Шта да ти кажем брате, нисам тамо па не знам, компликована је ситуација и тешко ће Руси на крај са Турцима, очито израелски бандити не одустају од свргавања Асада и уклањања иранске претње са својих граница. у међувремену још један солидан текст:

OPASNA ESKALACIJA U IDLIBU KOJA SE OČEKIVALA:

Počinje li otvoreni sukob između turske i sirijske vojske, i što će u tom slučaju učiniti ruska?

Turski predsjednik Erdogan poručio je danas kako će Turska nastaviti s "uzvraćanjem udarca" protiv sirijske vojske nakon što je , kako tvrdi Turska, u granatiranju sirijske vojske u Idlibu poginulo najmanje četvero turskih vojnika, a devet ih je ranjeno.

U zadnjem komentaru za medije, pred odlazak na službeno putovanje u Ukrajinu, Erdogan je poručio kako je turska artiljerija uzvratila udarajući na ukupno 46 pozicija sirijske vojske.

"Oni koji iskušavaju tursku odlučnost ovakvim zločinačkim napadima shvatit će uskoro kolika je to pogreška bila", rekao je turski predsjednik.

Nadalje, poručio je kako Turska "neće dozvoliti" da Rusija ovog puta "smiruje situaciju". Istaknuo je kako je Ankara poručila Moskvi da "više neće trpjeti" takve situacije.

"Nije moguće da budemo tiho dok naši vojnici postaju mučenici", rekao je. "Nastavit ćemo uzvraćati udarce. Artiljerijom i minobacačima. Odlučni smo u tome da nastavimo našu operaciju s ciljem osiguravanja sigurnosti za našu zemlju, naš narod, kao i za našu braću u Idlibu", poručio je Erdogan.

Također je rekao kako su u napadima na sirijsku vojsku sudjelovali i turski F-16 vojni zrakoplovi te tvrdi kako je pritom ubijeno između 30 i 35 sirijskih vojnika. Podsjetimo, ruska vojska je u svojoj objavi istaknula kako niti jedan turski vojni zrakoplov nije ušao u sirijski zračni prostor, iako su se još jutros pojavile informacije da to jest slučaj. Dakako, Turska je mogla napade u Idlibu izvoditi i bez ulaska u zračni prostor Sirije (slično kao što izvodi Izrael, iako izraelske snage pritom najčešće ulaze u zračni prostor susjednog Libanona).

Turski mediji, prenoseći Erdoganovu izjavu, navode kako su "režimske snage" u zadnje vrijeme, "potpomognute ruskim zračnim snagama", nedavno ostvarile konkretan napredak u provinciji Idlib.

Ovaj incident, možda i prvi konkretan slučaj veće razmjene vatre između turske i sirijske vojske još od početka rata, dolazi u "zanimljivom" trenutku - naime, Erdogan je prije nekoliko dana, 31. siječnja, poručio kako će Turska pokrenuti veću vojnu operaciju na prostoru Idliba ukoliko se ofenziva sirijske vojske ne zaustavi.

Drugim riječima - Turska je već nekoliko dana "spremna" upravo za ovakav scenarij, za eskalaciju. Ako je Erdoganu cilj vojskom zaustaviti napredak sirijskih vladinih snaga u Idlibu, onda mu je ovaj jutrošnji incident zaista došao "kao naručen".

U međuvremenu stigla je i revizija prvih informacija o stradalima - inicijalno je rečeno da je poginulo četvero turskih vojnika, sada je ta brojka podignuta na šestero. U toj novoj izjavi turske vojske navodi se kako vojska nastavlja s "uzvraćanjem udarca" što znači da okršaji u Idlibu vjerojatno i dalje traju.

Zadnje informacije govore kako se turski ministar obrane Hulusi Akar zaputio prema sirijskoj granici. Tamo se pak, kako prenose izvori s terena, već nalazi poveći broj dodatnih turskih vojnika, vojnih vozila i vojne opreme. Na granici sa Sirijom sve zapravo izgleda kao da se sprema još jedna turska vojna invazija, po uzoru na onu koja se prošle godine dogodila na istoku Sirije.

Hulusi Akar je inače trebao danas ići s Erdoganom u Ukrajinu, no zbog razvoja aktualne situacije otkazao je to putovanje.

Stanje u Idlibu se mijenja - do sada je sirijska vojska vodila rat protiv militantnih skupina, koje predvodi teroristička organizacija Hay'at Tahrir al-Sham, dok je turska vojska iz svojih "promatračnica" promatrala sve to bez djelovanja. Sirijska vojska i turska vojska u Idlibu - koja je tamo u ograničenom broju stigla prije više od dvije godine na temelju sporazuma Putin-Erdogan s ciljem uspostave "de-eskalacijske" zone - mjesecima su se "ignorirale" kako se ne bi rasplamsao i taj sukob.

Taj nepisani odnos sada se mijenja radikalno - naime, iz Erdoganovog AKP-a danas su poručili: "Sirijski režim od sada je naša meta u regiji nakon ovog napada. Od Rusije očekujemo da ih ne brani i ne štiti jer sada, nakon što su direktno napali nas, sve njihove snage u blizini naših lokacija su mete".

Dakako, sirijskoj vojsci ovo nikako ne odgovara - potencijalni ulazak turske vojske mogao bi im itekako blokirati daljnji napredak u Idlibu. I to u najmanju ruku, u krajnje negativnom scenariju može izbiti puno veći i otvoreniji sukob između Turske i Sirije (možda i sukob u kojem bi se Turska pozvala na NATO-ov Članak 5!).

Rusija je pak sve ovo vrijeme nastojala biti posrednik u toj vrlo teškoj situaciji, koliko je to uopće moguće. No, Erdoganu je očito "dosta" - što on i sam otvoreno kaže.

Da je Rusija sve ovo vrijeme bila "posrednik" koji je na strani Damaska i sirijske vojske, u to nema sumnje. Pa Rusija je doslovno u istom trenutku pregovarala s Erdoganom i bombardirala "njegove" aktere na terenu u Idlibu - one koje on sam naziva svojom "braćom", a ta braća direktno dobivaju potporu od Turske.

Da, povremeno bi Rusija "povukla kočnicu", naložila sirijskoj vojsci da stane, odnosno da pauzira. Kao da je oprezno tempirala situacija da se ne bi Erdogana previše uznemirilo. Naravno - bilo bi naivno misliti da Erdogan ima oba oka odmaknuta od Sirije jer to u nijednom trenutku nije bio slučaj. Bilo je jasno od početka ulaska sirijske vojske u Idlib da će, negdje, na nekom kilometru, u nekom gradu, Erdogan reći "dosta!" - a kada je sirijska vojska oslobodila strateški ključni grad Maaret al-Numan, nakon više tjedana "približavanja", to je vjerojatno bio taj presudni trenutak, nakon toga se samo čekala eskalacija da se dogodi sama od sebe ili da je se "pomogne".

Nadalje, Turska ističe kako se tri njihove promatračnice nakon zauzimanja grada Maarat al-Numan od strane sirijske vojske, nalaze u okruženju "režimskih snaga".

Valja pritom spomenuti da je ruska vojska jutros na neki način optužila Tursku za ovaj incident ističući kako Turska nije pravovremeno obavijestila rusku stranu o kretanju svog vojnog konvoja, a samim time ni Rusija nije mogla sirijskoj strani dojaviti na što da puca, a na što da ne. "Sirijska vojska ciljala je terorističke skupine", navode iz ruske vojske.

Naravno, sve su izjave međusobno u jednoj velikoj kontradikciji, ideološkoj čak - jer to što Rusija (i Sirija) nazivaju "terorističkim skupinama" u Idlibu, Erdogan smatra saveznicima. Sve dok je tako jasno je koliko je ova situacija opasna.

Redaju se izjave turskih dužnosnika i političara, jedna je žešća od druge. Lider nacionalističke stranke MHP, Devlet Bahceli, poručio je: "Moramo živote našim neprijateljima u Idlibu učiniti užasnima, kao i u okolnim prostorima. Moramo koristiti naše političke, diplomatske i vojne snage s tim ciljem... Assad mora požaliti zbog ovog što je učinio".

Glasnogovornik ruskog predsjednika Putina, Dmitrij Peskov, poručio je kako su turska i ruska vojska u stalnom kontaktu tijekom današnjeg dana. Ističe kako se predsjednici Erdogan i Putin još nisu čuli telefonski nakon ove eskalacije, ali se "takav poziv može organizirati u vrlo kratkom vremenu" - naglasio je Peskov.

Dakako, Turska zaboravlja, odnosno ignorira, da je njihova vojna prisutnost u Idlibu ilegalna prema svakoj interpretaciji međunarodnog prava. Da, mogu se pozivati na sporazum s Putinom, ali Vladimir Putin nije sirijski predsjednik već Bashar al-Assad, a on je jedino ruskoj vojsci dozvolio u ovoj priči da bude prisutna na terenu Sirije!

Hoće li se sukob u Idlibu sada rasplamsati? To ovisi o jednom faktoru - hoće li sirijska vojska krenuti dalje. Teško da je Erdoganu sada u interesu pokretati veliki sukob, a ova situacija mogla bi biti tek najstrože upozorenje da se ne kreće dalje. Dakako, sve će ovisiti i o aktualnom stanju rusko-turskih pregovora, koji su očito narušeni zbog Idliba. Jako je teško očekivati da bi Rusija dala Turskoj "zeleno svijetlo" za invaziju - kritizirali su ih čak i na istoku Sirije iako je tamo u neku ruku turska invazija protjerala američku vojnu prisutnost (čija prisutnost je veći problem je nešto o čemu bi se itekako dalo razgovarati).

Bitka za Idlib zadnja je velika bitka za Siriju, samim time i najopasnija i najkompleksnija. Mirno se neće riješiti, kao niti brzo, a eskalacija kao što je današnja vjerojatno nije zadnja.

Ako pak izbije direktan (i znatno veći) sukob između turske i sirijske vojske, što če učiniti ruska? Turska se nada da će Ruse prestrašiti kao i Amerikance, da kada počnu gomilati svoje tenkove na granici da će brzo umaći kao što su umakli i Amerikanci na istoku Sirije - ostavljajući za sobom "u žurbi" vojne baze te napuštajući svoje dojučerašnje saveznike Kurde. I zaista, Erdogan je uspio natjerati najveću vojnu silu svijeta u bijeg, a to je bio bijeg, kako god da se kasnije prikazivalo. Može li natjerati i Rusiju? Može probati, a što ako ne uspije? Hoće li riskirati direktan sukob s ruskom vojskom? A hoće li Rusija s turskom? Sve mogućnosti brzo postaju otvorene, pa i one najopasnije. Jedna stvar je sigurna - ako se ruska vojska u Idlibu nađe na meti napada, a tko zna koliko je ruskih vojnih aktera i na terenu, bit će prisiljena djelovati iako je to scenarij koji bi htjeli svakako izbjeći.

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Mon Mar 09, 2020 9:38 pm

VELIKA ANALIZA I OBJAŠNJENJE NOVE KRIZE:

Rusko-saudijski naftni sraz u jeku koronavirus panike može svijet ubrzano gurnuti natrag u ekonomsku provaliju - Zašto se događa? S kojim ciljem? I zašto bi najveća žrtva mogao biti SAD?

Novi saudijsko-ruski naftni sraz izbija u najgorem mogućem trenutku, u vrijeme kada je globalna ekonomija u sve većoj panici zbog širenja koronavirusa, a glavna vijest jutros bio je strmoglavi pad cijene nafte za više od 30%. Što to sve znači i kako će utjecati na ekonomije diljem svijeta? To je tema kojom ćemo se baviti danas.

Krenimo redom - prvi faktor koji utječe na cijenu nafte je dakako širenje koronavirusa diljem svijeta. Manje putničkih zrakoplova je u zraku, manje brodova plovi, tvornice se zaustavljaju... Sve to kolektivno ruši cijenu nafte već neko vrijeme.

Kada pak govorimo o proizvodnji nafte onda zapravo govorimo o jednom poprilično malom klubu zemalja proizvođača. Dio tog kluba udružen je u posebnu grupaciju pod nazivom OPEC (kratica za "Organizacija zemalja izvoznica nafte"). Ovo je popis aktualnih članica: Alžir, Angola, Ekvador, Ekvatorska Gvineja, Gabon, Indonezija, Irak, Iran, Kuvajt, Libija, Nigerija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Venezuela. De-facto lider ove grupacije, "šef" koji donosi glavne odluke, je Saudijska Arabija.

OPEC je zapravo kartel koji je nastao 60-ih godina kako bi se članice istog zaštitile od velikih igrača, odnosno moćnih američkih, britanskih i nizozemskih naftnih kompanija. Zemlje OPEC-a zajedno proizvode oko 44% svjetske nafte (što se tiče pak provjerenih naftnih rezervi čak oko 81% nalazi se u zemljama OPEC grupacije).

44% je poprilična brojka. To znači da OPEC može donositi odluke koje će imati ogromne posljedice po svjetsko gospodarstvo koje je, unatoč raznim pokušajima, i dalje ovisno o nafti. Znači li to da OPEC "kontrolira" globalnu cijenu nafte? Ne, bar ne u potpunosti - cijenu nafte i dalje određuje tržište, ali OPEC je svakako iznimno utjecajna grupacija.

No, što je s preostalih 56% naftne proizvodnje? Tko nju proizvodi? Sve ostale zemlje svijeta, dakako. Brojne zemlje svijeta imaju potrebu za velikim naftnim uvozom, no i one same, ako pronađu nešto, nastoje crpiti i vlastite rezerve - recimo Kina koja dnevno uvozi oko 10 milijuna barela nafte ujedno proizvede i oko 6 milijuna. Što se pak tiče najvećih proizvođača nafte na prvom mjestu svakako je SAD (izvan OPEC grupacije) koji dnevno proizvodi oko 18 milijuna barela nafte. SAD je ujedno i najveći proizvođač nafte na svijetu te predstavlja oko 18% globalne proizvodnje (dakle, sam SAD proizvodi gotovo koliko i polovica cijele OPEC grupacije!). Na drugom mjestu je Saudijska Arabija s oko 12 milijuna barela (12% globalnog udjela u proizvodnji), a na trećem Rusija s oko 10 milijuna barela nafte na dan (11% globalnog udjela u proizvodnji).

Spomenimo još neke velike proizvođače nafte koji nisu dio OPEC skupine. 6. proizvođač svijeta je već ranije spomenuta Kina. Na 7. mjestu nalazi se Kanada. Na 10. mjestu je Brazil. Meksiko se nalazi na 12. mjestu, a na 15. je Norveška.

Što se pak Hrvatske tiče ona dnevno ima potrebe od oko 50,000 barela nafte, a sama proizvodi oko 13,000. Postoje planovi za povećanjem proizvodnje nafte u Hrvatskoj - trenutačno se za naftom traga u Slavoniji i na prostoru Dinarida (Velebit). Za razliku od primjerice Crne Gore, Hrvatska je odustala od većih potražnji za naftom u Jadranu zbog činjenice da bi to moglo biti potencijalno vrlo opasno po turističku industriju (što je pametan potez).

Vratimo se u globalne razmjere. Imajući u vidu kako OPEC jedinstveno proizvodi puno više nafte nego bilo koja pojedinačna zemlja, znači li to da je globalni naftni "šef" primarno Saudijska Arabija koja vodi glavnu riječ u OPEC-u (a vodi jer je, između ostalog, najveći proizvođač unutar grupacije)? Ovisi. Možemo li reći da je Saudijska Arabija zemlja koja autonomno vodi svoju politiku (pa samim time i naftnu politiku)? Teško. Saudijska Arabija je dugi niz godina u neku ruku protektorat Zapada, naročito SAD-a, a to znači da Washington ima veliku utjecaj nad njom. Nadalje, nije tajna da SAD nastoji imati snažan utjecaj u svim OPEC članicama, a u većini i ima (izuzev Venezuele i Irana). Odnos između Washingtona i Rijada je dugačak i kompleksan, no u najkraćim crtama - riječ je o simbiozi koja je nastala kroz stvaranje tzv. "petrodolara" (opširnije o toj temi: Petrodolarom Saudijska Arabija dala je Americi moć da postane imperij - Može li im je sada i oduzeti?), odnosno saveza prema kojem bi trebali profitirati i jedni i drugi (naročito SAD pošto Saudijska Arabija garantira da će se naftom trgovati u američkom dolaru dok SAD pak Saudijskoj Arabiji garantira sigurnost).

Što se tiče aktualnosti, već smo spomenuli da koronavirus utječe snažno na tržište nafte. Navedimo ovdje i podatak da se oko trećina svjetske nafte izvozi u Kinu, a više od 50% ide u Aziju. Razumljivo - ako se potražnja u Aziji znatno smanji jer ljudi ne putuju, tvornice stoje, doći će odmah i do pada cijene nafte.

Imajući upravo tu aktualnu situaciju u vidu krajem prošlog tjedna u Beču (gdje je inače sjedište OPEC-a) sastali su se predstavnici OPEC-a i predstavnici Rusije kako bi dogovorili što učiniti po pianju ove situacije i cijene nafte koja je u padu. Naime, u ranijim slučajevima kada bi, zbog ove ili one krize/situacije došlo do pada potražnje, zemlje proizvođači nafte bi se kolektivno dogovorili da smanje proizvodnju što bi onda, jer bi nafte bilo manje na tržištu, stabiliziralo cijenu nafte. Upravo to se trebalo dogovoriti i sada u Beču, ali se dogodilo nešto sasvim drugačije...

Naime, kako navode stručnjaci upoznati s detaljima sastanka, Saudijska Arabija je zatražila veliko smanjenje proizvodnje, ali Rusija se nije složile s time. Zašto? Zato jer iz ruske perspektive to znači da bi Rusija morala snositi velike financijske posljedice ove situacije. Jasno, jednoj Rusiji koja se ionako nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji i koja je i dalje pod udarom Zapadnih sankcija, energetika je "životna linija" - za razliku od jedne Saudijske Arabije koja u svojim koferima ima nagomilane tolike milijarde i bilijune dolara da može komotno i bez prevelikog stresa rezati proizvodnju koliko hoće. Nadalje, jedan od razloga zašto se Rusija usprotivila ovome je i percepcija da bi to išlo na ruku SAD-u, a to je nešto što zasigurno ne žele. Rusija također misli da može ovu krizu iskoristiti kako bi zadali udarac američkom naftnom sektoru koji je u potpunosti privatiziran i samim time će se najteže nositi s ovom krizom (i ruski je privatan, ali utjecaj države je neupitan, a po tom pitanju pak najbolje stoji Saudijska Arabija čiji je kompletan naftni pogon u državnom vlasništvu).

Ima li istine u tome da ova situacija može biti pogubna po američki naftni sektor kako tvrde neki stručnjaci? Ima. Naime, brojne američke kompanije su se poprilično zadužile u zadnje vrijeme kako bi imali novca za kopanje nafte iz škriljevca - drastičan pad cijene nafte sada bi ih mogao ugušiti, odnosno gurnuti u bankrot jer da bi nafta vađena iz škriljevca (strategija zašto je SAD i izbio na vrh proizvođača nafte) bila profitabilna cijena nafte na međunarodnom tržištu mora biti poprilično visoka.

Današnji pad cijene nafte od više od 30% najveći je jednodnevni pad još od prvog Zaljevskog rata početkom 90-ih godina. Do ogromnog pada došlo je nakon što je Saudijska Arabija, pošto dogovor u Beču prošlog tjedna nije postignut, poručila kako će drastično povećati proizvodnju - ne samo to, također su poručili kako će početi prodavati svoju naftu po "sniženoj cijeni" (6 USD umjesto dosadašnjih 8 USD).

Koliko danas iznosi cijena nafte? Ona se najčešće računa prema dva parametra - Brent sirova nafta i WTI. Brent sirova nafta je sirova nafta koja se crpi iz četiri naftna polja u Sjevernom moru između Engleske, Njemačke i skandinavskih zemalja. Brent sirova nafta je uz naftu koja se crpi iz zapadnog Teksasa (WTI) jedna od dvije najvažnije referentne vrijednosti ovog energenta. Ukratko, prema ovim parametrima definiramo aktualnu globalnu cijenu nafte. Imajući to u vidu cijena Brent sirove nafte pala je na 31 USD po barelu, a WTI na čak 27 USD po barelu.

U kontekstu američke naftne industrije crpljenje nafte iz škriljevca može biti jako profitabilan biznis, ali samo ako je cijena nafte visoka. Stručnjaci smatraju kako je profit ostvariv ako je cijena Brenta iznad 50 USD, sve ispod toga vodi u gubitke.

No, rekli smo da je Saudijska Arabija u ovoj situaciju predlagala smanjenje proizvodnje kako bi se stabilizirala cijena nafte na globalnoj razini - zašto onda sada upravo ta Saudijska Arabija drastično povećava proizvodnju? Koja logika se nalazi iza toga? Jedna jedina - ovo je saudijski napad na Rusiju odnosno pokušaj da se Rusiju natjera da pristane na saudijski zahtjev. Na koji način je to napad na Rusiju? Zato jer znatni pad cijene nafte zasigurno nije ono što Rusija želi imajući u vidu da im ekonomija poprilično ovisi o njoj. No, stvar može biti i puno kompleksnija i to zbog stvari koje smo već naveli. Naime, Rusija zna da niska cijena "boli" i Ameriku, možda još i više, te će možda pokušati izgurati neko vrijeme u tim novonastalim uvjetima...

Inače postoji razlog zašto su ruski predstavnici bili na dvodnevnom sastanku OPEC-a u Beču prošlog tjedna u četvrtak i petak - naime, Rusija i Saudijska Arabija još od 2016. zapravo pomno surađuju po pitanju cijene nafte te koordiniraju proizvodnju, sve do sad kada ponovno izbija novi "cjenovni rat" (nije prvi).

Što Saudijska Arabija želi postići osim da Rusiji "očita lekciju"? Plan bi mogao biti i veći. Naime, možda Saudijska Arabija - kao jedini veliki proizvođač koji može ići nisko kada je riječ o cijeni nafte (jako nisko!) - kreće u ciljanu operaciju preuzimanja tržišta od drugih konkurenata koristeći se pritom i trenutačnom koronavirus panikom koja vlada.

Ali ako to jest plan onda je ili skovan ekstremno brzo ili između Moskve i Rijada postoje nekakvi dogovori kojih nismo svjesni. Drugim riječima - je li "svađa" u Beču bila stvarna? Naime, Rusija je ta koja je poručila kako "od 1. travnja svatko može proizvoditi koliko hoće" dajući do znanja da je koordinacija više ne zanima. Saudijska Arabija sada koristi to novo stanje.

Naravno, ni Saudijska Arabija nije potpuno imuna od opasnosti koje prijete od dugoročno niske cijene nafte, ali ako iza svega ovoga stoji prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, sve odjednom ima malo više smisla. Naime, on je već izgradio reputaciju lidera koji je spreman ići u velike rizike (i to na svim frontama!).

Sve ove tri ključne naftne sile - Saudijska Arabija, SAD i Rusija - imaju svoje specifične interese i iako je u ovoj igri Saudijska Arabija "džoker" karta na koju druga dvojica nastoje igrati, ona na kraju dana ipak bira svoj interes.

Za Trumpa je ovo posebno zeznuta situacija jer je izborna godina. S jedne strane pad cijene nafte trebao bi se odraziti i na pad cijene benzina, a to će se glasačima svakako svidjeti. S druge strane dugoročni pad, kako smo i rekli, mogao bi izazvati kaos u redovima američkih naftnih kompanija.

Rusija s druge strane sve što je vezano uz naftu (i plin) doživljava kao egzistencijalnu bitku. Činjenicu da se SAD toliko angažirao oko zaustavljanja plinovoda Sjeverni tok 2 je Moskvu stavila u jedno krajnje borbeno raspoloženje i sada će možda pokušati, čak i po cijenu vlastite stabilnosti, izgurati dovoljno dugo da posljedice snažnije počnu osjećati američke naftne kompanije.

U konačnici slabljenje američkog naftnog utjecaja u neku ruku odgovaralo bi i Moskvi i Rijadu, no nema nikakvog konkretnog dokaza da je ovo koordinirana akcija, prije će biti da se neke stvari preklapaju u borbi za vlastite interese (nemojmo zaboraviti kako Saudijska Arabija aktivno smišlja kako ruska tržišta uzeti za sebe, naročito u Europi gdje sada nude velike popuste).

Što će se događati u narednim danima? Toliko toga će ovisiti o daljnjem tijeku epidemije koronavirusa. Ako se situacija s virusom ne stabilizira cijene će nastaviti padati, a s njima i globalna ekonomija, što smo već danas i vidjeli na burzama diljem svijeta.

Mnogi smatraju kako je koronavirus već prerastao u pandemiju, odnosno globalnu epidemiju. Toga su svakako svjesni i u WHO-u (Svjetska zdravstvena organizacija), ali se još uvijek "ne usude" to javno izreći. Zašto? Jer kada se čuje ta neugodna "P" riječ ćemo svjedočiti potopu na burzama puno većem od današnjeg.

Što se proizvodnje nafte tiče, Saudijska Arabija može ići skoro "u nedogled" - imaju ogroman potencijal za to. Imaju kapacitete koje mogu angažirati, imaju čak i velike količine nafte u skladištima koje sada mogu gurnuti na tržište. Rusija će teško moći pratiti saudijsku povećanje proizvodnje. Nadalje, ova situacija će se snažno odraziti na unutarnje stanje u Rusiji - Putinova najava investicija u infrastrukturu i socijalna pitanja bi sada mogla ostati bez realizacije.

Saudijska Arbaija možda se nadala da će ovim napadom natjerati Rusiju natrag za pregovarački stol, ali čini se da se to neće dogoditi. Štoviše, ljuti Rusi mogli bi sada još i više biti spremni "ići do kraja" (gdje god da to bilo).

Teška situacija se nastavlja, a ovaj novi naftni sraz, kako smo i istaknuli na početku, dolazi u najgorem mogućem trenutku po globalnu ekonomiju. Što će biti s koronavisurom još uvijek ne znamo, određene nepoznanice i dalje postoje, no globalna recesija, o kojoj se ovih dana sve više priča, također može biti ubojita. Istraživanja navode kako je najmanje 10,000 ljudi u Europi i SAD-u počinilo samoubojstvo zbog posljedica financijske krize i recesije koja je izbila 2008. godine. Ukupan broj mrtvih i pogođenih teškom situacijom nitko nije do kraja izmjerio (postoje razne studije, prema jednoj samo od raka zbog recesije - jer nezaposleni nisu mogli plaćati visoke zdravstvene troškove - je umrlo oko 500,000 ljudi), no ukupne brojke su vjerojatno zastrašujuće. Imajući to u vidu, svaki idući dan ove situacije vodi nas korak bliže natrag toj provaliji.


User avatar
blatnjavi
Posts: 184
Joined: Sat Mar 12, 2016 9:19 pm
Location: Србија

Re: Војска и војне теме

Postby blatnjavi » Sat Mar 28, 2020 11:54 pm

ahahahaaha... ako ovo nije sprdnja onda je cirkus upotpunjen

Stranacki interesi, vanredno stanje i drzavne pare, ubitacna kombinacija u lopovskom sistemu.
Имам три кера, два су различита а један је исти.

1914
Posts: 1199
Joined: Sun May 07, 2017 3:23 pm

Re: Војска и војне теме

Postby 1914 » Sat Aug 29, 2020 12:59 pm

Car Bomba(ima prevod na ENG)


User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Mon Sep 28, 2020 8:07 am

Напред Јерменија, смрт азерима и турцима❗

https://www.rts.rs/page/stories/ci/story/2/svet/4093218/jermenija-azerbejdzan-zrtve-un-rat.html


Return to “Само опуштено”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 20 guests