Војска и војне теме

Разонода, спорт, музика, филмови, серије, занимљиви клипови...
User avatar
kajzersoze
Posts: 140
Joined: Fri Feb 05, 2016 8:10 pm

Re: Војска и војне теме

Postby kajzersoze » Wed Oct 04, 2017 2:19 pm

The greatest trick the Devil ever pulled was convincing the world he didn't exist

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Војска и војне теме

Postby riper » Wed Oct 04, 2017 2:22 pm

Mene interesuje kod ovog sto ustase pokusavaju da kupe F16 ili Gripene, koliko oni realno moraju menjati citav sistem tog ratnog vazduhoplovstva. Koliko sam skapirao kada sam malo citao, nije u pitanju samo kupovina aviona. Zajedno sa time moraju da se modifikuju radari, jer su i ustaski radari iz vremena SFRJ, prilagodjeni migovima, citava prateca logistika koja nije mala. Tu smo ustedeli neki veci novac ovim migovima, nego da smo kupovali avione koji su nekompatibilni sa nasim sistemima.

Ako neko zna vise, ne bi bilo lose da napise.

User avatar
MARKER
Posts: 734
Joined: Mon Feb 08, 2016 1:13 am

Re: Војска и војне теме

Postby MARKER » Wed Oct 04, 2017 2:35 pm

Ти кроасани и сви други који авионе и авијацијске системе купују од запада, плаћају дебело то што купују, а добијају много мање него што би добили кад би куповали од Руса. Миг-29 уз увежбаног пилота је убојито оружје којем не могу парирати ни грипени ни тајфуни ни црни Ф-16, ни Ф-22, ни Ф-35, ни многи други. Миг-29 је после варијанти Сухоја вероватно најбољи ловац на свету. Све у свему, која земља може набављати технику од Руса, може се сматрати привилегованом.

Nexon
Posts: 2370
Joined: Wed Feb 17, 2016 8:19 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Nexon » Wed Oct 04, 2017 3:52 pm

Далтон wrote:Procitao sam neke silne tenskove, btrove, pancire itd.. Od s300 kazu nema nista, jer se ne proizvodi vise. Jedino da kupimo polovne od Indije itd.. Ne bi se mi bunili i za s400 kada bi nam poklonili. :mrgreen:


Шта ти мислиш? Ово је због рејтинга након Харадинаја.., али је добро што су стигли јер нисмо имали више авиона.
Ови МиГ-ови морају тек да се модернизују на стандард СМ, то не пре 2019, ако икдада, јер су наши непоуздани и израдили су већ неке договоре са Русима. Основни МиГ-29, који сада добијамо, има сјајне летне карактеристике, ту су Руси тате-мате, али мора да се надограђује авионика због напретка електорнике. Ја бих волео ово, али то кошта,



Када се купују војни авиони много тога је потребно. Сама обука теничке службе на земљи, до пилота, резервне опреме...је скупа. Ми имамо већ доста обучених људи за рад на МиГ-29 и то је уштеда.

хајка
Posts: 331
Joined: Thu Apr 13, 2017 1:54 pm

Re: Војска и војне теме

Postby хајка » Wed Oct 04, 2017 8:07 pm



Video je star 5 godina, receno je da ce ovaj Kobac da leti za 6 meseci. Jel zna neko sta se desava sa tim?

User avatar
chester_perry
Posts: 90
Joined: Mon Feb 15, 2016 6:02 pm

Re: Војска и војне теме

Postby chester_perry » Wed Oct 04, 2017 8:15 pm

Bas nista, i nece skoro, nema para, ni Lasta nije jos uvedena u upotrebu.

Далтон
Posts: 1205
Joined: Tue Feb 02, 2016 7:43 pm
Location: Koјекуде
Contact:

Re: Војска и војне теме

Postby Далтон » Fri Oct 06, 2017 10:12 am

Pa da sada imamo pun k. aviona, tenkova. Uvescemo kineze da popunimo pesadiju. Mozemo komotno krenuti u novi gradjanski na Kosovu, Bih i ujaka. Mora se to potrositi dok je jos na tockovima.
(Street Force / Curva Orientale)

Nexon
Posts: 2370
Joined: Wed Feb 17, 2016 8:19 pm

Re: Војска и војне теме

Postby Nexon » Fri Oct 20, 2017 10:25 pm

Image


User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Mon Nov 20, 2017 2:56 pm

Buđenje usnulog zmaja i njegove prve izjave: Zašto je Kina svoju dugoočekivanu geopolitičku prekretnicu započela davanjem snažne podrške Saudijskoj Arabiji i zašto baš sada?

D. Marjanović




Reći da je situacija na Bliskom istoku "napeta" bilo bi suvišno - reći da nije napeta, to bi bila vijest od značaja. No, napeta jest, ali na jednoj drugačijoj razini, odnosno jednim drugačijim intenzitetom, a uzrok tome je Saudijska Arabija.

Saudijska Arabija je i do sada igrala važnu ulogu u gotovo svim regionalnim zbivanjima, ali je kraljevina do sada to radila poprilično iza kulisa - pa čak i onda kada se znalo, primjerice, koje militantne skupine u Siriji odgovaraju njoj. Znali su to oni koji se bave ovim pitanjima, za ostatak svijeta Saudijska Arabija je tek ultra-konzervativna monarhija u kojoj žene ne mogu voziti (nešto što se tek nedavno promijenilo, no, to su možda i zadnje pozitivne vijesti koje stižu iz ove zemlje).

Saudijska Arabija, kao vjerojatno najutjecajnija zemlja u islamskom svijetu, sunitskom ogranku, vukla je konce bez previše pompe, radeći u isto vrijeme na drastičnom jačanju svoje vojne obrane (ili pak ofenzivnih kapaciteta?). To se poprilično promijenilo kada je odlučila početkom 2015. ući u direktan rat protiv Jemena, odnosno pobunjeničke vlasti koja je svrgnula njima lojalnog predsjednika Hadija Mansoura.

To nije bilo tipično za Saudijsku Arabiju - ako bi ona željela nešto riješiti vojno onda se očekivalo da će to za nju riješiti netko drugi, točnije SAD. Zašto ovog puta nije bilo tako? Zato jer su se, očito, i čvrsti odnosi između Rijada i Washingtona poremetili. Saudijske vlasti jednostavno nisu mogle računati na Obaminu administraciju da za njih rješava "problem" u Jemenu.

Uvjereni su kako iza Houthi šijitskih pobunjenika u Jemenu stoji njihov najveći rival i neprijatelj, Iran, ali trenutak jednostavno nije bio pogodan za očekivanje američke pomoći. Obama je upravo isposlovao nuklearni sporazum s Iranom i u trenutku činilo se kako će svakog dana ponovno biti otvorena američka ambasada u Teheranu. To se ipak nije dogodilo, a Saudijska Arabija odlučila je Jemen napasti sama. To su čak učinili na način da nisu prethodno obavijestili SAD o pokretanju napada, što je bila itekako značajna politička poruka Washingtonu.

Saudijska Arabija koja djeluju iza kulisa i u javnosti žestoku retoriku prosipaju samo njeni utjecajni klerici, ali ne i službene vlasti, postojala je prije 2015., no taj period je završen i izgleda kako je završen u trenutku kada je konkretnu vlast u rukama osjetio tadašnji ministar obrane, a danas i prijestolonasljednik, mladi princ Salman.

SAD je, dakako, u duhu savezničkih odnosa, dao Saudijskoj Arabiji političku potporu za agresiju na Jemen, obećavajući im prodati još oružja, dajući im obavještajnu asistenciju, ali to je otprilike to. Dakako, američki dronovi operiraju i ubijaju po Jemenu, nešto što je postalo prepoznatljivo za Obaminu administraciju, ali mete su primarno teroristi iz skupine Al-Qaeda na Arapskom poluotoku (stručnjaci smatraju da je ovo jedan od najopasnijih ogranaka mreže pod nazivom Al-Qaeda).

Promjena politike napadom na Jemen bio je u neku ruku i testni period za Saudijsku Arabiju, period koji i dalje traje. Naučili su podosta, između ostalog i to da mogu uvesti potpunu blokadu jedne zemlje zbog čega su upravo u ovom trenutku ugroženi životi milijuna ljudi te da će zbog toga dobiti samo eventualno poneku verbalnu kritiku, ako i to (generalni tajnik UN-a, Antonio Guterres, poručio je ovog tjedna kako je saudijski rat u Jemenu "glup" - koje li kritike, nešto u stilu "napadajte ako baš morate, ali to vam je glupo")

Lekcije su naučene i sada Saudijska Arabija kreće dalje - u gotovo istom trenutku pokrenuli su veliki diplomatski napad protiv Libanona i Irana, nešto što nije bilo specifično za prethodnu politiku kraljevine, ali za ovu očito jest. Iz Rijada su poručili kako su im i Iran i Libanon "objavili rat" i to sve zbog potpore za Hezbollah u Libanonu.

Ako situaciju na Bliskom istoku promatramo kao epizode u sklopu sukoba između dvije sile, Irana i Saudijske Arabije, onda je Iran svakako "u vodstvo". To vodstvo, odnosno utjecaj, poprilično bi se uzdrmao da je prošao plan za Siriju. U Siriji je na vlast trebala doći pro-saudijska i radikalno anti-iranska politika koji bi smijenila dugogodišnju pro-iransku koju predvodi Assad, danas mlađi, jučer stariji.

Dogodilo se upravo suprotno, iranski utjecaj u Siriji danas je još i znatno veći. Dakle, ako je Saudijska Arabija sa svojim saveznicima u animozitetu prema Iranu, a tu svakako spada i Izrael, bila nervozna zbog iranskog utjecaja u Damasku 2011., kako li se tek osjeća danas? Zapravo to se i vidi - nastupaju agresivno i nervozno. Sada panično žele negdje izbaciti Iran, ali ni sami više ne znaju gdje. Pretpostavljaju da je Libanon možda laka meta i po tom pitanju su pokrenuli jedan vrlo čudan i vrlo ishitreni plan koji uključuje njima lojalnog libanonskog premijera Saada Haririja. Sve ukazuje na to kako su ga oteli, držali u kućnom pritvoru 2 tjedna, da bi mu sada dopustili da ode, prvo za Francusku, s dobro pripremljenom pričom koju će on, poznavajući njegov dosadašnji politički rad, i zorno prenijeti.

Hariri je bio adekvatna marioneta, ali nije čovjek koji bi pokrenuo obračun s Hezbollahom (koji su ujedno i politička stranka čiji zastupnici sjede s njim u Vladi) i time zapalio vlastitu zemlju. Izgleda kako Saudijci žele nekog novog i militantnijeg na tom mjestu, možda njegovog brata (vidi: Cijela priča bez presedana: Kako je Saudijska Arabija otela libanonskog demokratski izabranog premijera i kako planira njegovu zemlju baciti na koljena).

U svakom slučaju, otmica premijera - a libanonski predsjednik potvrdio je kako se radilo o otmici - vrlo je ozbiljan prijestup čak i za Saudijsku Arabiju.

Situacija je i dalje napeta, čeka se na idući saudijski potez (jučer su povukli ambasadora iz Njemačke jer su njemačke vlasti izrazile solidarnost s Libanonom).

U tu napetu situaciju onda se uključuje jedan poprilično neočekivani akter, globalni akter koji je postao prepoznatljiv po tome da samo "šuti i radi", odnosno da se ne upliće u ovakva pitanja, doslovno nikada. Taj akter je - Kina.

No, ne samo da je Kina odlučila komentirati aktualni napetosti na Bliskom istoku, što bi već samo po sebi predstavljalo presedan - Kina se odlučila direktno staviti na stranu Saudijske Arabije.

Potpora čak ne dolazi od nekog nižeg dužnosnika, dolazi od samog vrha - predsjednika Xi Jinpinga.

Kineski predsjednik Xi Jinping telefonski je razgovarao sa saudijskim kraljem Salmanom kako bi mu poručio da Kina podupire "saudijske napore s ciljem očuvanja svog nacionalnog suvereniteta i ostvarenja većeg razvoja". Kako smo već i naveli, ova poruka potpore stiže u trenutku velikih napetosti između Saudijske Arabije, Irana, Libanona i Jemena.

To nije sve - Jinping je saudijskom kralju poručio kako je Kina odlučna u izgradnji dublje strateške suradnje sa Saudijskom Arabijom te kako ta želja neće biti poljuljana bez obzira što se dogodilo na međunarodnoj i regionalnoj sceni.

Saudijsku Arabiju nazvao je "strateškim partnerom" s kojim Kina ima "zajednički interes".

To mora da je popriličan interes kada Kina, tradicionalno neutralna, izlazi ovako daleko izvan svoje zone komfora i jednoj Saudijskoj Arabiji daje podršku u trenutku dok ova upućuje prijetnje Libanonu i Iranu, ratuje u Jemenu, a još uvijek drži i Katar pod ekonomskom blokadom.

Što se ovdje događa? Odgovor može biti samo jedan - petro juan. Kina ga želi pod svaku cijenu i svjesna je da je za nju to biti ili ne biti ako želi postati svjetska sila magnitude do kojih im ambicije sežu, a to su poprilične ambicije (sve o petro-dolaru i petro-juanu: Stiže petro-juan: Najveća promjena globalne paradigme - zašto nakon petro-dolar sistema SAD više neće biti ista zemlja). Nadalje, ostvaruje se upravo ono što su mnogi i spekulirali da će se dogoditi - Kina ne može dovijeka jačati ekonomski i biti šutljiva geopolitički.

Iako ova otvorena podrška Rijadu nije poprilično popraćena u medijima, ona predstavlja vrlo važnu prekretnicu, svojevrsni istup Kine iz sjene, a prema nekim izvorima ovo nije čak ni jedino kinesko "istupanje iz sjene" ovog tjedna - naime, sve više izvora spekulira kako je Peking na neki način bio upleten u vojni udar koji se dogodio u Zimbabveu.

Ako je ovo ono što uistinu jest, zora kineskog angažmana u globalnoj vanjskoj politici, mnogi će biti razočarani jer ovi potezi predstavljaju samo apsolutnu brigu za vlastite interese, no zar bi to zaista trebalo biti veliko iznenađenje?

User avatar
Ultra Sarma
Posts: 334
Joined: Mon Mar 14, 2016 9:00 am
Location: Zapadni Beograd

Re: Војска и војне теме

Postby Ultra Sarma » Tue Nov 21, 2017 1:20 am

Jedan povrsan tekst.. na osnovu cega je zakljuceno da Kina ovde radi protiv Irana.. oni imaju odlicnu saradnju i ne vidim sto ne bi imali i sa SA ako je to u njihovom interesu, a glupi mudzosi nek se medjusobno rokaju koga briga za njihove sektaske gluposti, treba ih samo iskoristiti sto vise i jedne i druge..
Dakle, Kina je ovim potezom ucvrstila svoju neutralnost, a ne stala na stranu SA zbog nekih protokularnih izjava koje se daju manje vise stalno... a sad ce neki umisljeni geopoliticki analiticar da to poveze sa nekim trenucima, delovanjima unutar SA i prema hezbolahu i da kompromituje Kinu da podrzava vehabije.. pa samo ogranicen covek moze da proguta ovaj tekst..
A ovaj analiticar bi mogao da baci koju o saradnji SAD i SA u pravljenju, finansiranju i pomaganju na desetina teroristickih organizacija ukljucujuci al kaidu i islamsku drzavu.
Комунисти бандо без морала
ви убисте Дражу ђенерала

User avatar
pustinjska lisica
Posts: 434
Joined: Sun Jan 31, 2016 9:16 pm
Location: Пјонгјанг

Re: Војска и војне теме

Postby pustinjska lisica » Tue Nov 21, 2017 9:16 pm

Фелдмаршал Аца Вулин

Image
У реверу носим марамицу белу ја,
свака мене фрајла, свако ме девојче зна,
кад год ја сретнем лепе цурице целу им дадем,
а оне викну дај дуплирај душице.

марамица маркизет, мене воли цео свет
марамица маркизет, мене воли цео свет

User avatar
ultrastito
Posts: 1766
Joined: Sun Jan 31, 2016 10:03 pm

Re: Војска и војне теме

Postby ultrastito » Tue Nov 21, 2017 9:34 pm

garant ima gajbi instaliran CoD na kompu ili jos gore neku strategiju, fazon "panzer general II" i on obucen u maskirno pici igrice.
"...ми смо имали ту срећу да смо имали припадност крају, једном ћошку..."
преле

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Tue Nov 21, 2017 10:41 pm

Ultra Sarma wrote:Jedan povrsan tekst.. na osnovu cega je zakljuceno da Kina ovde radi protiv Irana.. oni imaju odlicnu saradnju i ne vidim sto ne bi imali i sa SA ako je to u njihovom interesu, a glupi mudzosi nek se medjusobno rokaju koga briga za njihove sektaske gluposti, treba ih samo iskoristiti sto vise i jedne i druge..
Dakle, Kina je ovim potezom ucvrstila svoju neutralnost, a ne stala na stranu SA zbog nekih protokularnih izjava koje se daju manje vise stalno... a sad ce neki umisljeni geopoliticki analiticar da to poveze sa nekim trenucima, delovanjima unutar SA i prema hezbolahu i da kompromituje Kinu da podrzava vehabije.. pa samo ogranicen covek moze da proguta ovaj tekst..
A ovaj analiticar bi mogao da baci koju o saradnji SAD i SA u pravljenju, finansiranju i pomaganju na desetina teroristickih organizacija ukljucujuci al kaidu i islamsku drzavu.


И мени се чини да би то могао бити притисак додатни на прљаве саудијце,и прилика да их се макне као савезника америчког и израелског из игре,али можда има нешто у тексту..

ево још понешто од истог новинара :

Prljava tajna iz Raqqe i spašavanje vojnika kalifatovog: Tajni dogovor s ISIL-om kao najkontroverznija priča sirijskog rata
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan optužio je SAD za financiranje ISIL-ovih terorista, a njegova optužba došla je svega nekoliko dana nakon što se otkrilo da je SAD, preko SDF-a, s ISIL-om u Raqqi postigao dogovor da napuste grad. "Platili ste im puno dolara", poručio je Erdogan, prenosi novinska agencija AFP.

O čemu se zapravo radi? Riječ je o priči koja bi mogla postati jedna od najkontroverznijih od samog početka rata u Siriji.

Podsjetimo, priču o dogovoru s ISIL-om u Raqqi prvi je ovog tjedna objavio britanski BBC. U njihovom izvještaju navodi se kako su vozači kamiona dobili i po nekoliko tisuća dolara da bi prebacili ISIL-ove borce, ali zajedno s "tonama municije i oružja", izvan grada.

U velikom izvještaju pod nazivom "Raqqina prljava priča" BBC navodi kako su otkrili detalje tajnog dogovora na temelju kojeg je iz grada evakuirano više stotina ISIL-ovih boraca zajedno s njihovim članovima obitelji - pod budnim okom SAD-a, njihovih koalicijskih snaga i kurdskog SDF-a.

Ne samo to, u izvještaju se navodi kako su se u konvoju nalazili i neki od najzloglasnijih pripadnika terorističke organizacije ISIL. Neki od njih sada su se rasporedili diljem Sirije, a dio ih je završio čak i u Turskoj.

Riječ je o uistinu eksplozivnom saznanju zbog čega bi odgovorni morali odgovarati, no pitanje je tko će ih osuditi? Pojedini mediji ovog tjedna već spominju odgovornost Trumpove administracije, ali i samog Trumpa. Nadalje, valja uzeti u obzir da je ovaj izvještaj objavio BBC, britanski državni medij kojeg se nipošto ne bi moglo nazvati nesvrstanim kada je riječ o situaciji u Siriji. Štoviše, od samog početka rata uredno su propagirali britansku vanjsku politiku, očekivano, i njihovu potporu sirijskim militantima.

Da je rat u Siriji prepun "prljave rabote", to je potpuno jasno svima. Tek najuporniji još uvijek uopće mogu popratiti tko sve ratuje protiv koga i za čije interese, a i to je često nedorečeno.

Dogovaranje s ISIL-om očito je najveći mogući prijestup, ali ne bi bilo prvi puta. Hezbollah i sirijske vladine snage jednom su s ISIL-om dogovorili sličan aranžman - osiguran im je prolaz, putem konvoja autobusa, s libanonsko-sirijske granice prema unutrašnjosti istočne Sirije, prostoru na kojem su tada još imali znatnu prisutnost.

Potez je tada žestoko kritiziran, zanimljivo, upravo od strane SAD-a. Štoviše, SAD je zaprijetio zračnim napadima na ISIL-konvoj (u kojem su se također nalazili i civili, odnosno brojni pripadnici njihovih obitelji, žene i djeca) koji se kretao kroz Siriju. U konačnici ipak nisu bombardirali konvoj, ali jesu cestu kojom se on kretao. Tada je došlo do raspadanja velikog konvoja na više manjih i ISIL-ovci su na kraju ipak došli do svojih uporišta u Siriji i tamo nastavili borbu.

Sada SAD, koji je prozvao Hezbollah i Damask za "suradnju s teroristima", čini se, radi istu stvar, možda još i goru. Naime, očito postoji konkretna razlika između ISIL-ovca na libanonsko-sirijskoj granici i ISIL-ovaca u Raqqi, de-facto prijestolnici njihovog samoproglašenog "kalifata".

Kako se navodi u BBC izvještaju, jedan od vozača kamiona, Abu Fawzi, ispričao je svoje iskustvo. SDF ga je angažirao za posao koji je trebao potrajati, prema njihovim riječima, maksimalno do 6 sati. No, ovog puta nije vozio teret već ljude. Rečeno mu je da se sastavlja konvoj za prebacivanje ljudi iz grada Tabqa, kod Raqqe, dalje prema sjeveru. Mislio je da se prevoze izbjeglice, no, kada su on i drugi vozači s kamionima i autobusima stigli na dogovorenu lokaciju 12. listopada otkrili su kako su im lagali.

Kao prvo, "posao" neće potrajati šest sati već čak tri dana, a "teret" će biti najopasniji mogući - stotine ISIL-ovih terorista i tone njihovog oružja.

Fawziju i drugim vozačima obećane su tisuće dolara za ovaj krajnje opasan posao (tko će im garantirati da neće postati meta zračnog napada? Ili pak da ih teroristi neće oteti i ubiti?), ali pod jednim uvjetom - sve je moralo ostati tajna.

Jasno je zašto se i kada se to čini. U takvim sukobima gdje jedna strana gubi daje im se mogućnost izlaska kako bi se spasili ljudski životi. No, gdje je to opravdano, a gdje ne? Nije isto pustiti, recimo, militante iz istočnog Aleppa da pred pad grada pobjegnu u Idlib, i pustiti ISIL-ove teroriste da se "rasprše" po svijetu i izvode terorističke napade.

Navodno je veliki napor uložen da bi se sakrila ova operacija, no, iz BBC-a navode kako su pronašli više desetaka svjedoka koji su sudjelovali u vožnji ovog konvoja ili su pak vidjeli konvoj i pregovore.

Izgleda kako se potvrđuje pretpostavka kako je ovakve stvari nemoguće sakriti - moguće je samo imati medijski konsenzus o ne-objavi. Ovdje konsenzusa te vrste očito nije bilo.

SDF je kasnije u javnost izašao s pričom kako je evakuirano svega "nekoliko desetaka" osoba, i to samo lokalnih ljudi. No, vozači konvoja opovrgavaju te navode, a jedan od njih ističe: "Prevezli smo oko 4,000 ljudi, uključujući žene i djecu, s našim vozilima i njihovim. Kada smo ušli u Raqqu mislili smo da ćemo imati oko 200 ljudi za pokupiti. Na kraju samo u mojem vozilu ih je bilo 112".

Ne čudi da SDF skriva stvarnu sliku o ovom događaju, no teško se za ovu veliku operaciju spašavanja ISIL-a može kriviti SDF jer je jasno kako su oni pod zapovjedništvom SAD-a.

Drugi vozač otkriva kako je konvoj bio šest do sedam kilometara dug. Uključivao je gotovo 50 kamiona, 13 autobusa te oko 100 ISIL-ovih vozila. Neki od ISIL-ovih militanata, pokrivenih lica, sjedili su čak na krovovima vozila.

Takva operacija jednostavno se nije mogla sakriti, a u javnost su procurile i pojedine video snimke:


Izvori navode kako je u dogovoru stajalo kako na konvoju ne smiju biti izvješene ISIL-ove zastave, kako ne bi izgledalo kao da "pobjedonosno" napuštaju grad. No, u neku ruku to je i bila ISIL-ova pobjeda, data im je prilika za nove borbe i zločine.

U svibnju ove godine američki ministar obrane James Mattis poručuje kako je američki cilj "istrijebiti" ISIL, naročito strane borce koji bi se nakon rata u Siriji mogli vratiti natrag u svoje matične zemlje i tamo nastaviti s terorističkim aktivnostima.

No, ovaj konvoj pobija sve te stavove - naime, u njemu su se nalazili i neki od najzloglasnijih stranih džihadista - jedan vozač ističe: "Bilo je tu jako puno stranaca - iz Francuske, Turske, Azerbejdžana, Pakistana, Jemena, Saudijske Arabije, Tunisa, Kine, Egipta...".

ISIL je ubilački stroj koji nikada ne pregovara i bori se do smrti - takav mit je stvoren tijekom ratnih godina, no ovaj slučaj pokazuje nam kako je ipak riječ samo o mitu. Očito je kako su bili itekako spremni pregovarati i izvući živu glavu iz Raqqe nakon iznimno intenzivne kampanje bombardiranja koja je uslijedila neposredno pred zaključenje ovog tajnog dogovora.

Trump, kao vrhovni zapovjednik američke vojske, morao je znati za ovaj dogovor i morao ga je odobriti. Je li zaista mislio da će se sve zataškati? Možda. Jer u konačnici nije bitno samo hoće li se priča objaviti, već i tko će je objaviti. Da je priču objavio ruski RT onda bi se na istu zaljepila oznaka "lažne vijesti", no BBC-u se vjeruje. Kad smo već kod toga, je li Rusija znala za ovu operaciju? Jesu li spazili konvoj od 7 kilometara kako napušta Raqqu?

Što se tiče ISIL-a, ovo je još jedna potvrda kako je najzloglasnija teroristička organizacija današnjice zapravo opasan, ali u isto vrijeme i vrijedan resurs kojeg velike sile koriste po potrebi. Zašto eliminirati takav resurs ako ga se može iskoristiti negdje drugdje? Takav zlokoban stav zapravo je jedan od glavnih uzroka zbog kojeg i imamo terorizma u svijetu, a sve češće i u Zapadnom svijetu. Teroristi se osuđuju u javnosti, ali zapravo ih se stavlja u kalkulaciju - neke stvari nisu se promijenile još od sovjetskog rata u Afganistanu kada je to postao vojni geopolitički "trend".


User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Tue Nov 21, 2017 10:43 pm

још један:

Ukleti brežuljci južnog Libanona i priprema za najteži rat do sada: Povijest polustoljetnog sukoba i kako je Izrael stvorio svog najvećeg neprijatelja
D. Marjanović
Godina je 1948., stvoren je Izrael. Palestinci bivaju protjerani. Sve nakon toga na Bliskom istoku, na ovaj ili onaj način, vuče poveznicu s ovim događajem.

Godina je sada 1964., stvara se Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) - stvaraju je palestinski izbjeglice s jednim jedinim ciljem: oružano oslobođenje Palestine. Borba protiv Izraela se pak često pretvara i u terorističke napade protiv izraelskih državljana.

Godina je sada već 1991. - na Madridskoj konferenciji PLO prihvaća postojanje Izraela kao i UN rezolucije 242 i 338 te se pritom odriče "nasilja i terorizma". Zauzvrat Izrael priznaje PLO kao službenog predstavnika palestinskog naroda.

No, 1991. svakako nije godina kojom će se ključni bliskoistočni sukob okončati, a upravo aktualna situacija pokazuje koliko je on još uvijek aktivan.

Godina je 2017. - šef libanonske vojske stavlja vojsku na najviši stupanj pripravnosti te vojnicima poručuje kako moraju biti spremni suočiti se s "izraelskim neprijateljem" na južnoj granici.

Tu smo sada, a mogućnost novog rata između Izraela i Libanona naglo je porasla zadnjih dana.

Da bismo razumjeli aktualne događaje vratit ćemo se ipak unatrag. Nakon osnutka Izraela i progona Palestinaca brojni palestinski izbjeglice pobjegli su u susjedne zemlje, Jordan i Libanon. Od tamo je palestinski PLO, na čijem čelu se od 1967. pa sve do smrti 2004. nalazio Yasser Arafat, regrutirao borce.


Yasser Arafat u glavnom gradu Jordana 1969.
Glavno uporište bio im je Jordan, no jordanske vlasti postale su s vremenom vrlo nervozne zbog toga, a nakon informacija da PLO priprema prevrat izbacuju ih iz zemlje ("Crni rujan" 1970. godine). PLO, nakon sukoba s jordanskom vojskom (pomoć im je pružila i sirijska vojska, ali je poražena) prelazi iz Jordana u Libanon.

Libanon, ranih 70-e, ovako je izgledao - stanovnika je oko 2,3 milijuna. Uz obalu većinom žive muslimani suniti i kršćani, na jugu zemlje muslimani šijiti, a u planinama Druze etnička skupina (i nešto manje kršćana).

Zemlja je multireligijska, ali tko vodi glavnu riječ? Maronitski kršćani. Nikakvo čudo imajući u vidu kako je Libanon od 1920. do 1943. bio pod francuskom kolonijalnom vlašću. Parlament postoji, ali je sve skupa uređeno na način da ide na ruku kršćanima.

To je funkcioniralo relativno bez većih problema do upada palestinskih izbjeglica, a naročito do dolaska PLO-a. Naime, sama demografija Libanona znatno se promijenila. Sukob između kršćana i muslimana bio je na horizontu, ne samo zbog činjenice da je muslimana sve više dok se kršćani žele održati na vlasti već i zbog toga što je Hladni rat već u punoj snazi.

PLO borci u južnom Libanonu
Libanonski kršćani su pro-Zapadno orijentirani, a muslimani postaju sve više pro-sovjetski orijentirani bilo da se radi o ljevičarima ili pan-arapskim nacionalistima.

Bejrut 1975.
1975. počinje krvavi Libanonski građanski rat i trajat će sve do 1990. Rat će odnijeti oko 120,000 života, a oko milijun ljudi će pobjeći iz zemlje.

Borci jedne od organizacija u Libanonskom građanskom ratu: PSP (Progresivna socijalistička partija)
Ulaziti u detalje tko je točno sve s kime i protiv koga ratovao u ovom periodu bilo bi vrlo kompleksno. Dovoljno je reći da su u libanonski građanski rat, kao i danas rat u Siriji, bile upletene brojne regionalne i svjetske sile.

Bejrut 1978.
Rat se završava 1990., a iduće godine libanonski parlament proglašava opću amnestiju za sve kako bi se moglo nastaviti dalje živjeti koliko-toliko normalno. Formira se jedinstvena libanonska vojska bez sektaškog predznaka i sve militantne skupine se raspuštaju, sve osim jedne - Hezbollaha.

Bejrut 80-ih
Vratimo se ipak nakratko u Libanonski građanski rat jer nešto važno smo ipak preskočili. Dakle, u Libanonu ratuju kršćani i muslimani, i zatim i razne frakcije među sobom, no, u sukobima intenzivno sudjeluje PLO. Tko je sretan zbog toga? Izrael, dakako. Nakon velikih pobjeda protiv udruženih arapskih vojski palestinski PLO im je ostao kao jedan od najvećih izazova, a pošto je u to vrijeme PLO uistinu i bio teroristička organizacija, Izrael ih je želio eliminirati pod svaku cijenu.

S tim ciljem (ali svakako ne samo s tim ciljem) Izrael je izveo invaziju na ratom zahvaćen Libanon 1978. godine. Uspjeli su odbaciti PLO dalje od svojih granica, no, PLO je i dalje bio aktivan. Izrael stoga 1982. pokreće još jednu invaziju na Libanon i ponovno odbacuje PLO. Do 1985. izraelska vojska se povlači iz Libanona, ali ne sasvim - zadržali su kontrolu nad 12 kilometara dugom tampon zonom.

Izraelska vojska u bejrutskoj zračnoj luci 1982.
Govorimo dakako o južnom Libanonu, domu libanonskih šijita. Upravo je ta izraelska invazija dovela, uz pomoć Irana, do stvaranja Hezbollaha 1985. Dakle, Izrael si je invazijom na Libanon stvorio najvećeg neprijatelja, jedinog s kojime i danas ima problema i kojeg se u isto vrijeme i boji.

Iako se Hezbollah od početka dovodi u vezu s više terorističkih, pa i samoubilačkih, napada, organizacija priznaje samo nekoliko njih.

Libanonski rat je završio, ali Hezbollah su nastavili napade na izraelsku okupacijsku vojsku kroz 90-e. Iz noći u noć izraelske trupe postojale su mete napada Hezbolaha na brdovitom južnom Libanonu da bi se u konačnici povukle 2000. godine.

Izraelska okupacijska zona na jugu Libanona (označena u crvenoj boji) postat će "ukleta" za Izrael - ovdje ih Hezbollah neprestano napada čak 15 godina i na kraju se izraelska vojska ipak povlači 2000. godine.
Taj rat, koji je trajao 15 dugih godina, od 1985. do 2000., ni danas nema imena, spomenika, niti jedan izraelski vojnik nije dobio niti jednu medalju za sudjelovanje. No, rat ne samo da je bio već se njegov zvuk čuje i danas.

Hezbollah je uspio iscrpiti Izrael do te mjere da su se morali povući iz Južnog Libanona. Nadali su se da će to biti kraj sukoba, ali nije bio. Hezbollah su nastavljali napadati preko izraelske granice zahtijevajući pritom i puštanje libanonskih zarobljenika iz izraelskih zatvora. Taktika koju su odabrali je zarobljavanje izraelskih vojnika za razmjenu. To im je uspjelo 2004. kada je Izrael pristao na razmjenu, ali 2006. je Izrael na zarobljavanje svojih vojnika reagirao drugačije - pokrećući rat protiv Libanona.

Pripadnici Hezbollaha
Rat je trajao otprilike mjesec dana - od 12. srpnja do 14. kolovoza 2006. Sve je započelo u jutro 12. srpnja kada je Hezbollah ispalio nekoliko raketa na izraelske pogranične gradove, a zatim su izveli napad na izraelsku patrolu u oklopnim vozilima - ubili su troje izraelskih vojnika i zarobili dvojicu.

Na teritorij Libanona stigla je skupina izraelskih komandosa s misijom oslobođenja zarobljenih vojnika, no, nisu uspjeli - Hezbollah su ih detektirali i eliminirali. Izgleda kako je ovo bilo previše za Izrael te su se odlučili na ogromnu operaciju.

Ogroman izraelski zračni napad na Bejrut 2006. godine
Bila je to uistinu masivna operacija - Izrael, frustriran s 2 desetljeća sporadičnih sukoba s Hezbollahom, udario je snažno na Libanon:
pokrenuli su zračne napade diljem zemlje, pomorsku i zračnu blokadu te kopnenu invaziju južnog Libanona. S libanonske strane ubijeno je više od 1,000 ljudi, čak milijun je raseljeno, a nanijeta je velika šteta libanonskoj infrastrukturi. S izraelske strane ubijeno je 165 osoba, raseljeno oko 500,000.

Tisuće zgrada je uništeno u izraelskom silovitom napadu na Libanon 2006. kao i gotovo svi mostovi u zemlji
No, iako je Izrael krenuo silovito, Hezbollahovi gerilci pružili su im vrlo snažan otpor i postalo je uskoro jasno da se izraelska vojska ne može nositi s njima. Cilj Hezbollaha bio je od samog početka rata nanijeti što je veći mogući gubitak izraelskoj vojsci u ljudstvu znajući da će to biti psihološki faktor jer Izrael definitivno nije želio pristati na dugačak rat u kojem stalno gubi vojnike.

Izraelsko bombardiranje Bejruta 2006.
Upravo je to i razlog zašto je ovaj rat trajao svega mjesec dana kada je doslovno "prekinut" od strane UN Vijeća sigurnosti koje je usvojilo rezoluciju o okončanju sukoba koju su prihvatile i izraelske i libanonske vlasti. Na prostoru južnog Libanona stigla je UN mirovna misija (UNIFIL), a rezolucija je također pozvala na razoružavanje Hezbollaha i izraelsko napuštanje libanonskog teritorija.

Izraelska vojska napušta južni Libanon nakon mjesec dana ratovanja u ljeto 2006.
UNIFIL snage i dalje su na jugu Libanona, Hezbollah se nije razoružao, a Izrael gotovo svakog dana vojnim zrakoplovima prelijeće libanonski zračni prostor.

No, taj Hezbollah koji je uspio protjerati izraelsku vojsku iz Libanona 2006. danas više nije taj Hezbollah - danas je to organizacija koja je prošla nekoliko godina teškog ratovanja u Siriji i izašla kao pobjednik. Malo je reći da se Izrael boji ovog ojačanog Hezbollaha, Izrael je u panici.

Hezbollah borci vratit će se uskoro iz Sirije s velikim vojnim iskustvom, a to kod Izraela izaziva poprilično paniku i osjećaj da "nešto moraju učiniti"
Naime, kako smo i istaknuli na početku teksta. Sukob je započeo sredinom prošlog stoljeća kao izraelsko-arapski sukob, ali od njihove invazije na Libanon to je, iako su pripadnici Hezbollaha velikom većinom Arapi, zapravo jedan drugi sukob, izraelsko-iranski sukob.

Izrael je uspio poraziti arapske zemlje, pa čak ih i podrediti svojim interesima, što je ogroman uspjeh. No, "štafetu" borbe protiv Izraela preuzeo je nakon toga Iran, nešto što se Izrael nije nimalo nadao 70-ih godina kada je Iran bio američki saveznik, no sve se promijenilo nakon Islamske revolucije 1979. u Iranu.

Pripadnici Hezbollaha mašu s iranskim zastavama
I sada smo tu - rat u Siriji završava, Hezbollah borci imaju puno iskustva, a Iran rutu sve do izraelske granice. Tel Aviv je itekako u panici i angažirat će sve svoje saveznike da bi zaustavili tu prijetnju, a novog važnog saveznika pronašli su u Saudijskoj Arabiji i novom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Hoće li to biti dovoljno? Hoće li napasti snažno i iznenada? Uskoro? Vrlo je moguće. Izrael se boji kraja rata u Siriji, naročito pošto rat završava pobjedom pro-iranskih snaga, što im je bila i najveća noćna mora.

No, za ovu situaciju Izrael si je ponovno sam kriv. Hezbollah su doslovno oni stvorili napavši Libanon za vrijeme građanskog rata, a Assadova Sirija prije rata 2011. im nije nužno predstavljala prijetnju pa su opet podržali taj strašan rat u kojem su i direktno sudjelovali u mnogo navrata zračnim napadima. Hezbollah pak pamti svaki taj napad i čekaju dan osvete, to zna i Izrael, zato se i boje.

Za Izrael je Iran smrtni neprijatelj i to se neće promijeniti. Ono o čemu izraelske desničarske vlasti sada razmišljaju je kako, kada i gdje napasti. Bilo bi bolje da umjesto toga razmišljaju kako što prije provesti potpunu pomirbu s Palestincima, no nakon višedesetljetnih pregovora postaje očito kako uopće nemaju namjeru prekinuti okupaciju palestinskih teritorija (Zapadne Obale), a sve dok je tako ovaj sukob će trajati.

User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Thu Nov 23, 2017 12:08 pm

Нагиње на западну страну али интересантан текст.

Glavobolja za Kremlj, tempirana bomba za Kijev i tragedija za narod: Igor protiv Igora ili kako je u Lugansku izbila pobuna unutar pobune
D. Marjanović
Lugansk je jedna od dvije samoproglašene narodne republike na istoku Ukrajine gdje kontrolu drže pobunjenici, druga je Donjeck. U Lugansku su tijekom jučerašnjeg dana izbili unutarnji oružani sukobi.

Situacija predstavlja eskalaciju na jednom već poznato nemirnom prostoru. Naime, od gotovo samog početka rata na istoku Ukrajine u Lugansku traju previranja, a do sada je već ubijeno nekoliko lidera.

Aktualna situacija je sljedeća - samoproglašeni lider pobunjenika u Lugansku, Igor Plotnjitski, optužio je jučer nedavno otpuštenog ministra unutarnjih poslova, Igora Korneta, da je planirao puč. Izjava pak dolazi dan nakon što je nekoliko stotina naoružanih muškaraca u vojnim uniformama, ali bez oznaka, blokiralo ceste i pristup vladinim zgradama u Lugansku. Jedan od vojnika rekao je kako je riječ o "vojnim vježbama" koje je navodno naredilo ministarstvo unutarnjih poslova u Lugansku.

Blokada je, prema zadnjim informacijama, i dalje na snazi - tako ističe korespondent AFP-a koji navodi kako je vidio desetak vojnih vozila, ali i težu vojnu opremu kao što su minobacači, u blizini centra grada.

Aktualne fotografije iz Luganska:

"Kornet je uklonjen sa svoje funkcije, no očito je kako ovaj mali čovjek ima velike ambicije", rekao je za vrijeme jučerašnje novinske konferencije Igor Plotnjitski. Navodi kako je Kornet organizirao "pokušaj vojnog preuzimanja vlasti" u Lugansku te kako su njegovi pristaše zarobili nekoliko zaposlenika u uredu tužitelja.

"Podcijenili smo broj i prirodu kriminala koje je počinio bivši šef unutarnjih poslova. No, policija nastavlja sa svojim radom - nećemo dozvoliti bezvlašće", rekao je Plotnjitski.
Image
Igor Plotnjitski
Od drugog Igora, Korneta, za sada nema komentara.

Što o svemu ovome kažu iz Kremlja? Situaciju je komentirao Putinov glasnogovornik, Dmitrij Peskov, te je istaknuo kako je "Kremlj svjestan situacije". No, nikakve dodatne komentare po ovom pitanju nije dao.
Image
Igor Kornet
Stanovnici Luganska pak normalno nastavljaju svoju svakodnevicu, ali izvan zone koje je sada blokirana.

Dakako, sve se ovo događa dok rat formalno i dalje traje. Podsjetimo, od 2014. do danas ubijeno je više od 10,000 osoba. Nakon ruskog pripojenja Krima svom teritoriju odcjepljenje od Kijeva proglasile su i dvije istočne ukrajinske regije, Donjeck i Lugansk. No, iako su se možda nadali, nisu postali dio Ruske Federacije, mada je jasno da Moskva ima konkretan utjecaj i u Lugansku i u Donjecku. Za pretpostaviti je kako obje regije čekaju "povoljan trenutak" da budu ukomponirate u sastav Rusije, ali na takav scenarij bi se mogli načekati jer samo zbog Krima cijela Europa i Zapadni svijet još uvijek bruje o ruskoj agresiji - bilo kakav sličan potez na istoku Ukrajine je nešto što si Rusija ne može priuštiti.

Ukrajinske regije s označenim postocima uporabe ruskog jezika
No, postoji i velika razlika između Krima s jedne strane i Luganska i Donjecka s druge. Dok velika većina međunarodne zajednice pripojenje Krima Rusiji smatra aneksijom, Rusija tvrdi kako je to bila "volja naroda" - naime, na Krimu je održan referendum u kojem je velika većina rekla kako želi pripojenje Rusiji (96,77%), a i sam poluotok bio je ranije u sastavu Rusije dok ga sovjetski lider Nikita Hruščov nije darovao Ukrajini 1954. U Donjecku i Lugansku također živi dosta Rusa, ali ne ni približno u istom postotku kao na Krimu. Prema zadnjem popisu stanovništva u samom gradu Donjecku primjerice živi 48.15% Rusa i 46.65% Ukrajinaca. U Lugansku pak živi 49.6% Ukrajinaca i 47% Rusa. Krim je pak jedna sasvim druga priča - čak 65.2% stanovnika Krima su Rusi, a svega 16% Ukrajinci.

To znači da će Rusija teže moći imati svoj utjecaj na istoku Ukrajine, a činjenica da je situacija tamo ostala neodređena - negdje na pola puta između Kijeva i Moskve, Istoka i Zapada - pridonosi tome da napetosti već neko vrijeme rastu i sada eskaliraju u frakcijske borbe za kontrolu.

Lugansk
U slučaju Luganska sada je to pitanje borbe između dva već ranije spomenuta Igora. Kornet, koji je otpušten ovog ponedjeljka, dan nakon izašao je u javnost s izjavom u kojoj navodi kako su pojedini visoki dužnosnici NRL-a (Narodna Republika Lugansk) zapravo "špijuni koji rade za Kijev". Nadalje, činjenicu da je otpušten s funkcije jednostavno je odbacio te je rekao kako je "sve pod kontrolom snaga sigurnosti".

Tvrdi kako su šef ureda predsjednika Plotnjitskog, kao i njegov šef sigurnosti te šef lokalne TV postaje, osobe koje špijuniraju za Kijev.

Igor Kornet
Što na to kaže Plotnjitski? Odbacuje izjave Korneta - "Mogu vas uvjeriti da izjave gospodina Korneta nemaju nikakve osnove", rekao je.

No, ova eskalacija zapravo je kulminacija napetosti između dva Igora koje traju već duže vrijeme.

Osvrnimo se na obojicu.

Igor Venediktović Plotnjitski rođen je 26. lipnja 1964. u Lugansku. Bio je časnik u sovjetskoj vojsci, a nakon raspada SSSR-a posvetio se privatnom biznisu (prodaja goriva i lubrikanata). Od 2004. do 2012. pak radi kao regionalni inspektor za zaštitu potrošačkih prava.

Igor Plotnjitski
Kada je u regiji Donbas buknula pobuna protiv Kijeva 2014. staje na stranu pobunjenika i već 21. svibnja iste godine postaje ministar obrane pobunjeničke samoproglašene države.

Vođa pobunjenika u Lugansku u tom periodu je Valerij Bolotov. O njemu se ne zna previše. Informacije govore kako je rođen 1970. i kako je u mladim danima također bio vojnik.

Prvi lider Narodne Republike Lugansk, Valerij Bolotov, povukao se s dužnosti nakon pokušaja atentata u kojem je ranjen. Umire početkom 2017. pod misterioznim okolnostima
13. svibnja 2014. Bolotova su pokušali ubiti u atentatu. Preživio je, ali je ranjen. Odlazi na liječenje u Rusiju i već 17. svibnja vraća se, no, dok je pokušao ući u Lugansk zarobila ga je ukrajinska vojska. Slijedi akcija pobunjenika i uspijevaju osloboditi Bolotova kojeg pak idućeg dana, 18. svibnja, imenuju predsjednikom Narodne Republike Lugansk.
Image
Valerij Bolotov
Iako je izgledalo da će Bolotov biti istaknuti lider NRL-a, već 14. kolovoza 2014. podnosi ostavku ističući kako je razlog ranjavanje iz sredine svibnja. Istog dana na njegovo mjesto biva imenovan dotadašnji ministar obrane NRL-a, jedan od Igora o kojima pričamo - Igor Plotnjitski.

Bolotov pak umire ove godine u siječnju. Pojedini izvori navode kako je otrovan, odnosno ubijen jer je "znao previše".

Plotnjitski dodatno učvršćuje svoju vlast na izborima koji su u LNR-u održani u studenom 2014. godine. Dobiva 63% glasova.

Kako vrijeme prolazi Igor Plotnjitski sve čvršće drži vlast nad NRL-om
Kontroverzna je ličnost. Ističe se po svom pro-ruskom stajalištu, poručuje kako se Lugansk nikada neće vratiti Ukrajini, samo "ruskom svijetu". No, ima i brojne anti-semitske izjave - tvrdi kako je Maidan (pobuna u kojoj je s vlasti u Kijevu srušen predsjednik Viktor Janukovič) organizirala "židovska kabala" te pobunu naziva "Evreimaidan" (u prijevodu - židovski Maidan)

No, kao i njegov prethodnik Bolotov, ni po Plotnjitskog život nije siguran. 2016. pokušan je atentat na njega - eksplodirao mu je automobil. Ranjeni su on i drugi suputnici. Nakon napada rekao je kako su atentat izvele "ukrajinske vlasti u suradnji s CIA-om", no, pojedini izvori sugeriraju kako je već ovo zapravo početak unutarnje borbe za prevlast, a možda i nezadovoljstvo Moskve s njime.

Ruski predsjednik Vladimir Putin pak taktično gotovo da niti ne spominje lidere Luganska i Donjecka, tako da se može samo nagađati koga Moskva uistinu podržava i koji im je širi plan. Poznato jest da je Putin prije tjedan dana razgovarao telefonski i s Plotnjitskim i s liderom Narodne Republike Donjeck (NRD), Aleksandrom Zakarčenkom, navodno o inicijativi razmjene zarobljenika s ukrajinskim snagama.

Tko je pak Igor Kornet? Kako smo već i spomenuli, on je ministar unutarnjih poslova, odnosno bivši ministar jer ga je Plotinjski otpustio (što ne znači da je Kornet "prihvatio"). Činjenica je da su stotine naoružanih muškaraca izašle na ulice Luganska na njegovu naredbu. Jesu li to njegovi lojalisti ili jednostavno nisu znali što se događa? Teško je reći.

Igor Kornet ima svoje pristaše - i dobro su naoružani. Hoće li Plotinjitski smijeniti njega ili on Plotinjitskog?
Da stvar bude još kompliciranija - tijekom jučerašnjeg dana u Lugansk ulaze dodatne trupe, navodno iz susjedne Narodne Republike Donjeck. Koga one podupiru od dvojice Igora? Još jednom, teško je reći.

U isto vrijeme pojedini mediji i pojedini ukrajinski dužnosnici poručuju kako je Igor Plotinjitski pobjegao iz Luganska u Rusiju. Jučer ujutro Plotinjitski pak objavljuje fotografiju iz svog ureda kako bi odbacio glasine (mada ima i onih koji i dalje tvrde kako je fotografija lažna, a Plotinjitski u bijegu).

Plotinjitski u svom uredu
Kako smo i spomenuli, ovo nije prvi puta da se Igor Plotinjitski nalazi pred izazovom. No, svi dosadašnji "izazivači" nisu uspjeli, štoviše, nisu se uspjeli održati ni na životu - jedan od njih bio je Aleksandar Bednov, zapovjednik "Batman" bojne, pronađen je u siječnju 2015. mrtav u Lugansku pod čudnim okolnostima.

Aleksandar Bednov
U svibnju 2015. "zapovjednik pjesnik", Aleksej Mozgovoj, ubijen je u blizini mjesta Alčevsk. U prosincu iste godine u Stakanovu ubijen je kozački lider Pavel Drijomov.

Aleksej Mozgovoj
Izgleda kako svi potencijalni nasljednici, ili oni koji bi odmah preuzeli funkciju na kojoj se nalazi Igor Plotinjitski, završavaju mrtvi, a teško da ih iz svijeta živih sve uklanjaju "Kijev i CIA".

Pavel Drijomov
U rujnu prošle godine Plotinjitski je također digao uzbunu ističući kako je u tijeku pokušaj puča. To je pak dovelo do uhićenja njegovih rivala, a među njima bio je i NRL premijer, Genadij Tsiplakov, inače prijatelj Igora Korneta. Tsiplakov je nedugo nakon uhićenja skončao u zatvoru, a vlasti NRL-a kažu kako je "počinio samoubojstvo" u što, očekivano, malo tko vjeruje.

Genadij Tsiplakov
Imajući sve te slučajeve u vidu, mada sve može biti samo "čudna slučajnost", izgleda kako predsjednik Plotinjitski jednostavno uklanja sve one za koje procjeni da mu predstavljaju prijetnju, a zadnja osoba u nizu je očito Igor Kornet.

Naime, pojedini izvori upoznati s tamošnjom situacijom ističu kako je Plotinjitski prije kojih mjesec dana pokrenuo propagandu blaćenja Korneta pripremajući su tako teren za njegovo uklanjanje. Počelo se pričati o tome kako je Kornet korumpiran te kako često koristi nasilje i mučenje (što pak u Lugansku očito i nije neki veći skandal).

U konačnici je otvoren i sudski slučaj protiv Korneta u kojem ga se optužuje za korupciju i to je pak dovelo do "službenog" njegovog uklanjanja s pozicije ovog ponedjeljka. No, izgleda kako Kornet nije sam - čini se da oko sebe ima dosta ljudi kojima je možda već dosta Plotinjitskog i njegovog stila vladanja.

Tko će na kraju prevladati? Onaj koji ima više pristaša? Možda, ali prije će biti da će o ovom sukobu odlučiti jedan drugi faktor - Moskva, ako ne i sam ruski predsjednik osobno. Naime, sve ovo čemu svjedočimo na istoku Ukrajine, češće u Lugansku, manje u Donjecku, zapravo je borba raznih aktera za naklonost Moskve. Onaj koji se uspije predstaviti kao najkorisniji čovjek Kremlju, bit će potajno podržan.

Dakako, pitanje je do kada takva linija može postojati prije nego cijela situacija izmakne kontroli i dođe do većih unutarnjih sukoba između raznih pobunjeničkih lidera, a možda je upravo ovo početak takvog scenarija.

U suštini ovo su zapravo neugodne posljedice sporazuma iz Minska - naime, čim su borbe prestale, odnosno čim su se znatno stišale, kada je završila bitka za grad Debaltsevo, istaknuti zapovjednici pobunjenika, dojučerašnji suborci protiv ukrajinske vojske, postali su međusobni ljuti rivali. Borba se i dalje vodi, ali za kontrolu Luganska - točnije za kontrolu šverca oružja, droge i brojnih drugih sumnjivih aktivnosti koje donose velik novac.

Kako smo i spomenuli, Donjeck je donekle uspio izbjeći takav scenarij, ali Lugansk je prošao puno gore. Nadalje, u Lugansku narod ne zna tko je "njihov", a tko nije. Ovi događaji sada se već događaju mimo njih, ali svakako na njihovu štetu.

Moskva, naravno, sve budno prati, ali situacija koja se na istoku Ukrajine razvija mogla bi po njih biti daleko složenija i teža za riješiti od sirijske krize koju ovih dana počinju privoditi kraju.

Neki tvrde kako se ovo događa jer Moskva želi tiho ujedinjenje NRL-a i NRD-a, drugi tvrde kako Moskva sa svime nema nikakve veze. Drugim riječima, izgleda da nitko zapravo više ni ne zna što se točno događa na istoku Ukrajine, tko je tko i tko radi za čije interese. Glavobolja za Kremlj, tempirana bomba za Kijev i tragedija za narod, uistinu.
Image
ALEKSEJ MOZGOVOJ
Image
ALEKSANDAR BEDNOV
Image
PAVEL DRIJOMOV

Image
GENADIJ TSIPLAKOV

User avatar
Ultra Sarma
Posts: 334
Joined: Mon Mar 14, 2016 9:00 am
Location: Zapadni Beograd

Re: Војска и војне теме

Postby Ultra Sarma » Sun Nov 26, 2017 4:17 am

Za pretpostaviti je kako obje regije čekaju "povoljan trenutak" da budu ukomponirate u sastav Rusije, ali na takav scenarij bi se mogli načekati jer samo zbog Krima cijela Europa i Zapadni svijet još uvijek bruje o ruskoj agresiji - bilo kakav sličan potez na istoku Ukrajine je nešto što si Rusija ne može priuštiti.


Ne moguce je da ne zna najosnovnije stvari, mozda namerno preskace da kaze i vrsi propagandu protiv Rusa...

Da je Rusiji problem bila neka EU u raspadanju ili zapdani svet, isto u raspadanju, ne bi oni posle Krima i sankcija pokretali operacije u Siriji. To je Amere zabolelo daleko vise nego neke lnr i dnr...

E sad, ovo bi svako dete trebalo da zna, a ne neko ko se smatra analiticarom.. Dakle Rusiji ne odgovara da LNR i DNR krenu putem Krima i da se pripoje Rusiji. Njima odgovara da oni ostanu u sastavu celovite Ukrajine sa statusom kao sto ima rep. Srpska u BIH.
Ako se oni teritorijalno spoje eto zapadnog dela Ukrajine u NATO i njihovih raketnih sistema na Dnjepru, na granici sa RUSIJOM, a ovako ce ili DNR ili LNR moci da to izbojkotuju uvek. Verovatno im zato ne odgovara ni da se ujudine u Novorusiju, jer bi tako imali preveliki uticaj i mogli bi da se koprcaju i da vrdaju od zahteva iz Kremlja.

Inace tema jeste zanimljiva. Kako izlgeda kad neki Krimosi vode drzavu, ne izgleda dobro. Mora da se dakle tako i postupa sa njima. Postavljeni su ociglno ljudi koji su stoprocentno odani Kremlju i svako ko bude pokusao nesto da promeni tu bice uklonjen na taj kriminalan nacin.. nema druge... a svaki dalji kometnari na ovu temu mogu samo da otezaju nasoj braci koja se tamo bore za slobodu bratskog naroda... izmedjuostalog i odatle taj tekst...
Комунисти бандо без морала
ви убисте Дражу ђенерала

džile
Posts: 228
Joined: Mon Feb 01, 2016 9:01 pm

Re: Војска и војне теме

Postby džile » Sun Nov 26, 2017 4:48 am

Pokušavati da se politika Kine provali krajnje je retardirano. Pogotovo iz naše prespektive, pa to je najduža civilizacija koja u kontinuitetu postoji, i sad ćemo mi da provalimo šta oni hoće i kako hoće. Izjebali su ceo zapad s jeftinom radnom snagom, došli tamo da uštede, a dobili tvrd kurac za vjek vjekova, ostali i bez tehnologije i bez kojeg kurca.


User avatar
нуклеарни удар
Posts: 296
Joined: Sat Jan 30, 2016 11:17 pm

Re: Војска и војне теме

Postby нуклеарни удар » Tue Dec 05, 2017 1:02 am

Tema dana, 4. prosinac 2017


Kada se tijek rata promijeni dva puta u jednom danu ili kako je Abdullah Saleh ipak skončao kao Muammar Gaddafi iako je to sudbina od koje je pod svaku cijenu želio pobjeći


D. Marjanović


Srušiti s vlasti jednog Assada za Saudijsku Arabiju više je kao geopolitički hobi, vrlo opasan hobi bez sumnje, ali ujedno i nešto u što se mogu i ne moraju upuštati. Upustili se jesu, uspjeli nisu. Posljedica po Rijad će biti, ali ne tako velikih. Ne moraju se bojati nekakve Assadove vendete jer on će biti sretan ako se u konačnici sve završi dobro po njega.

Ali Jemen, Jemen je druga priča. Sirija je daleko, daleko iza jordanskih i iračkih granica. Jemen je velika južna saudijska granica. Najveća poslije one iračke. Za Saudijsku Arabiju, koja stalno pretendira da bude najveća sila na Bliskom istoku, je gotovo imperativ da situacija u Jemenu bude "po njihovom". No, zadnjih godina su naučili da je to puno teže ostvariti nego su mislili.

Otkako su jemenski šijitski pobunjenici, Houthiji, preuzeli vlast u glavnom gradu i od tamo protjerali njima lojalnog predsjednika Mansoura Hadija, Saudijci rade na povratku kontrole nad Jemenom. Cilj im je vratiti natrag Hadija na vlast, ali to neće biti moguće proglasiti na način da Hadi vlada iz Adena. Saudijcima je jasno da Houthi pobunjenici moraju biti poraženi, a sama činjenica da su Šijiti daje im do znanja da iza njih, na ovaj ili onaj način, mora stajati njihov rival, Iran.

Naoružava li Iran Houthi pobunjenike? Netko ih očito naoružava, a teško da je itko drugi nego Iran. No, kako to Iranci točno izvode nije sasvim poznato - dovoljno je pogledati kartu i odmah je jasno da takva operacija nije jednostavna.
Image
Organizirati slanje oružja za sirijske militante? Nema problema - i Jordan i Turska voljne su sudjelovati u tome. Poslati oružje Houthijima? Malo teže. Realno gledajući, to može biti izvedeno samo putem mora, a Saudijska Arabija uvela je potpunu blokadu zemlje - s kopna, zraka i mora.

Ipak, Houthiji su, čini se, dobro opremljeni, a raspolažu i sa sve učinkovitijim raketama. Zadnje vijesti govore kako su gađali jednu nuklearnu elektranu (u izgradnji) u UAE-u. UAE opovrgava. No, raketni napad na međunarodnu zračnu luku u Rijadu nitko nije mogao opovrgnuti (jer je previše ljudi svjedočilo eksplozijama). Pogledajmo još jednom gornju kartu - Rijad je poprilično daleko od jemenske granice, oko 870 kilometara zračne linije ako ćemo biti precizni.

Takvi "incidenti" nisu se događali kada je Saudijska Arabija započela svoju agresiju protiv Jemena 2015. Zaključak je jednostavan - Saudijci ne uspijevaju poraziti Houthije, štoviše, ovi sve više jačaju i postaju sve opasniji po kraljevinu.

U kojoj mjeri je pak Saudijska Arabija agresor? Ovisi koga se pita. Naime, činjenica jest da je njihova vojna intervencija pozvana od strane predsjednika Mansoura, koji jest legitimno priznat predsjednik Jemena od strane međunarodne zajednice, odnosno UN-a. No, je li Mansour svrgnut? I to je diskutabilno - "protjeran" iz glavnog grada Sanaa jest, ali to ne znači da je i službeno predao vlast, štoviše, vladanje iz egzila nije ništa novo, a u ovom slučaju Mansour se i nalazi u Jemenu, navodno, u Adenu.

Dakle, može se reći kako je Saudijska Arabija u Jemenu po istom ključu kao što je i Rusija u Siriji (također pozvana od strane UN priznatog predsjednika). Naravno, mnogi će se složiti kako situacija nije ista jer, kao prvo, razina potpore za sirijske i za jemenske pobunjenike nije ni približno na istoj razini. Bio bi to uistinu ogroman popis kada bismo išli navoditi koje su sve države vojno, politički, financijski i diplomatski pomagale sirijske pobunjenike. Tko pak pomaže jemenske? Službeno - nitko (neslužbeno jedino Iran, možda u neku ruku i libanonski Hezbollah).

Dakle, reći da je rat u Siriji i rat u Jemenu "ista stvar" samo drugog predznaka, nije baš točno. No, točno je da su sve ovo ratovi koji se svakako vode putem posrednika, odnosno govorimo o ratovima gdje se Saudijska Arabija i Iran natječu za utjecaj.

Saudijska Arabija je pritom, opravdano, vrlo frustrirana jer im nije jasno kako je moguće da oni ne vode u tom srazu kada na svojoj strani imaju doslovno cijeli Zapadni svijet, arapski svijet (odnosno arapsko vodstvo), pa čak i Izrael. Geopolitički gledano, sve to zajedno izgleda vrlo loše po saudijski imidž - nisu uspjeli "obuzdati" čak ni maleni Katar (koji upravo s Iranom potpisuje trgovinske sporazume).

Nadalje, kao što i znamo, Saudijsku Arabiju danas de-facto vodi prijestolonasljednik, princ Salman, koji se svijetu nudi kao poprilično zagonetna figura. S jedne strane obećava modernizaciju Saudijske Arabije, religijsku toleranciju, obračun s ekstremizmom - sve vrlo, vrlo pozitivne stvari - s druge strane želi se u regiji dokazati kao moćnik pod čijim vodstvom će Saudijska Arabija biti centralna sila Bliskog istoka.

Znajući u kakvoj regiji vlada svjestan je da mora pobijediti u ratu u Jemenu, Sirija je manje bitna. Ako ne uspije ostali Arapi gledat će ga kao slabašnog i neiskusnog mladog princa koji nije u stanju kontrolirati situaciju. Drugim riječima, za njega je ovo biti ili ne biti trenutak. Pritom se čak ne bori samo za svoj ugled već i za ugled svojih Zapadnih saveznika, primarno SAD-a, koji su podržali njegov vojni pohod u Jemenu (a to zaista i jest njegov vojni pohod jer napad na Jemen započeo je dok je on bio na funkciji ministra obrane).

Ali kako "dobiti rat" u jemenskom kaosu? Postoji jedna mogućnost, vjerojatno i jedina - razbiti pobunjeničku alijansu na način da jedna frakcija uguši drugu. Naime, alijansa je zanimljiva, odnosno do nedavno je bila, s jedne strane tu su šijitski pobunjenici Houthiji (čije vodstvo, izjave i generalni modus operandi sve više podsjeća na Hezbollah, odnosno osjeća se iranski utjecaj), a s druge su pak snage lojalne dugogodišnjem jemenskom predsjedniku Aliju Abdullahu Salehu.

Saleh pak pripada (odnosno "pripadao" je do danas, ali o tome kasnije) religijskoj sekti Zejdije. Tko su oni? Riječ je o muslimanskoj sekti koja je u 8. stoljeću nastala iz šiitskog Islama, a ime je dobila po Zejd ibn Aliju, unuku Husejna ibn Alija. Zejdije su oko 40% muslimana u Jemenu. Ono što je također zanimljivo kod njih je da su oni, po uvjerenjima, najsličiniji muslimanima sunitima.

U geopolitičkom smislu to pak znači da će Saudijska Arabija najprije računati na njih za obračun protiv Houthija. Tako je i bilo - nešto se značajno dogodilo ovog vikenda. Istina, trzavice između Houthija i Salehovih pristaša osjećale su se već mjesecima, ali sve dok su imali zajedničkog neprijatelja, saudijskog agresora, moglo se računati da će ostati složni. No, ovog vikenda je sam Saleh objavio nešto vrlo značajno - poručio je kako je odlučio "okrenuti novu stranicu" po pitanju odnosa prema Saudijskoj Arabiji.


Fidel Castro Ali Abdullah Saleh 2000. godine u Havani
Čim je on to izgovorio krenule su žestoke borbe između njegovih snaga i Houthija na prostoru glavnog grada Sanaa, a odmah su se umiješali i saudijski vojni zrakoplovi koji su počeli bombardirati položaje Houthija.

Jutros, dok su stizale vijesti o bitci za glavni grad Sanaa, mnogi utjecajni izvori proglasili su ovo ključnom prekretnicom u jemenskom ratu. Oni skloni Saudijskoj Arabiji, dakle velika većina Zapadnih medija, izvijestili su kako je ovo dobrodošao potez koji će "pomoći privesti kraju rat u Jemenu". Logično zaključivanje - Saudijska Arabija plus Salehove snage jednako poraz Houthija.

No, ne događa se često, ali eto, dogodilo se baš danas, da se tijekom jednog dana neke stvari posve izokrenu, što je još jedan podsjetnik na neizvjestan ishod svakog rata.

Taman dok su se neki uhvatili pisanja što okretanje Saleha Saudijskoj Arabiji znači za rat u Jemenu, Saleh je prestao živjeti. Prvo su iz glavnog grada Sanaa stigle kratke vijesti, od strane Houthi ministarstva unutarnjih poslova, da su Saleha "ubili".


S lijeva na desno: Sjevernojemesnki predsjednik Ali Abdullah Saleh, irački predsjednik Saddam Hussein, jordanski kralj King Hussein, egipatski predsjednik Hosni Mubarak - 1989. godine u Aleksandriji, Egipat
Teško je na prvu vjerovati ičem što stiže iz Jemena, a konfuziju dodatno stvara izjava Salehove stranke u kojoj se informacije demantiraju. Je li Saleh među mrtvima ili među živima? Konkretniji odgovor, u vizualnom izdanju, stigao je kojih sat, dva kasnije.

Video snimka mrtvog tijela bivšeg predsjednika Saleha pojavila se prvo na regionalnim stranicama, a zatim su je prenijeli i drugi veći izvori. Nema dvojbe, na snimci nalazi se beživotno tijelo čovjeka koji je za vrijeme života postao sinonim za Jemen jer je na vlasti bio još od 1978. kada je kao relativno mladi (38 godina) vojni časnik proglašen za predsjednika - nakon niza atentata i prevrata.

Dakako, došao je na vlast tadašnje Arapske Republike Jemen, odnosno Sjevernog Jemena. Za vrijeme Hladnog rata postojala su dva Jemena - Sjeverni (vojna hunta, pro-Zapadna orijentacija, glavni grad je Sanaa) i Južni (socijalistički, pro-sovjetski, punim nazivom: Narodna Demokratska Republika Jemen s glavnim gradom Adenom).

Kako smo i spomenuli, predsjednik Sjevernog Jemena od 1978. bio je moćni, a prema brojnim izvorima i vrlo korumpirani (navodno je namaknuo bogatstvo koje se mjeri između 30 i 60 milijardi USD), Ali Abdullah Saleh.

Nakon ujedinjenja dvaju Jemena 1990. godine (unatoč različitim ideološkim stavovima, dva Jemena nikad nisu ratovala, čak su često imali i dobre odnose) Salehova vlast se nastavila, odmah je postao predsjednik ujedinjenog Jemena i na toj poziciji je bio sve do 2012. godine, odnosno do izbijanja velikih anti-vladinih prosvjeda u sklopu tadašnjeg tzv. Arapskog proljeća.



Još od 1978. do 2012. Jemenom vlada Ali Abdullah Saleh, a i danas je jedan od najutjecajnijih aktera
60 do 65% stanovnika Jemena su suniti, a 35 do 40% su šijiti.

Šijiti su se pobunili. 2009. a jemenska vojska, uz pomoć Saudijske Arabije, kreće u napad na šijitske pobunjenike - tisuće su ubijene, a deseci tisuća protjerani. Nadalje, šijitski pobunjenici ističu kako Saudijska Arabija direktno financira i pomaže Al-Qaedu u Jemenu kako bi se borila protiv njih.

U cijelu priču već tada se uključuje SAD - dakle, govorimo tek o početku prvog mandata predsjednika Baracka Obame.

Velik trud se ulagao u to da Jemen ne bude na naslovnicama, a u takvom vakuumu svašta prolazi. Primjerice, na zapovijed američkog predsjednika Baracka Obame SAD 24. prosinca 2009. pokreće napade krstarećim raketama na Jemen - tvrde kako ciljaju Al-Qaedu, ali zapravo pogađaju beduinsko selo al-Majalah i pritom ubijaju najmanje 55 civila, od toga 28 djece. Navodno pritom ubijaju i nekoliko pripadnika Al-Qaede. Riječ je o velikom incidentu za kojeg nitko nije čuo.

2013. snimljen je i dokumentarni film o tome, naziva "Dirty Wars" (Prljavi Ratovi) na temelju knjige istraživačkog novinara Jeremya Scahilla.

Kompletan film "Prljavi Ratovi" možete pogledati ovdje:


Koliko to sve znači? Malo - ako široka javnost o tome ne zna ništa. Informacije nisu duboko zakopane - međunarodna organizacija za ljudska prava, Human Rights Watch, u svom izvještaju opisuje detalje američkog napada na beduinsko selo al-Majalah.

* Veliki HRW izvještaj o američkim napadima dronovima u Jemenu možete pročitati ovdje: https://www.hrw.org/report/2013/10/22/b ... ings-yemen

U američkim napadima bespilotnim letjelicama ubijeno je i još puno više jemenskih civila - no, osim ponekog prosvjeda upućenih od udruga, ostatak svijeta ne zna ništa o Jemenu i američkoj ulozi u tom ratu.

Vratimo se na 2012. - s vlasti je srušen dugogodišnji predsjednik Saleh, a SAD je odmah instalirao na vlast svog i saudijskog čovjeka po imenu Abd Rabbuh Mansur Hadi. Hadi je postao predsjednikom na jemenskim izborima na kojima je bio jedini kandidat (unatoč tome tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton pozdravila je ovaj potez kao "demokratski").

No, Hadi nije dugo bio na vlasti - u rujnu 2014. šijitski pobunjenici, koji se nazivaju Houthi, preuzimaju kontrolu nad glavnim gradom Sanaa, a Hadi se daje u bijeg.

U Washingtonu i Rijadu nastaje panika - preuzimanje kontrole od strane Houthi pobunjenika za njih znači samo jedno: Iran preuzima Jemen. Takvo što se ne smije dopustiti i već u ožujku iduće godine, 2015., kreće saudijska vojna agresija na Jemen. Saudijske snage pokreću intenzivne zračne napade, a potporu im daju njihovi zaljevski arapski saveznici. SAD se oglašava i poručuje kako daju potporu agresiji koju predvodi njihov saveznik, Saudijska Arabija.


Saudijski F-15C
Ono što je uslijedilo od ožujka 2015. do danas je, kako ističu spomenute organizacije za ljudska prava, zapravo niz ratnih zločina te stradava znatan broj civila (a uvjeti za preživjele postaju strašni, vidi: Kroničan nedostatak vode mogao bi uskoro za stanovnike Jemena postati još i veći problem nego rat).

Kako će se rat završiti? Teško je reći. Očito ne onako kako se činilo još jutros, da će Houthi biti poraženi u napadu Salehovih snaga jer od danas popodne Saleha više nema. Unatoč tome, zadnje informacije govore kako se i dalje vode žestoke borbe na prostoru glavnog grada Sanaa, no teško je očekivati da će se Salehovi lojalisti nastaviti s tolikom žestinom boriti sada kada je njihov lider ubijen.

Jedna velika ironija može se u konačnici vezati uz Saleha. Naime, vladao je "željeznom šakom" desetljećima i mnogi su ga uspoređivali s libijskim liderom Muammarom Gaddafijem. Znamo kako je završio Muammar Gaddafi - nakon što je NATO izveo agresiju na Libiju Gaddafi je brutalno ubijen od strane islamističkih militanata koje je Zapad podupirao (a i određene bliskoistočne sile, naročito Katar).

Saleh se tada prepao da ne završi kao i Gaddafi te je nekoliko mjeseci nakon, 25. veljače 2012. podnio ostavku nakon više od 30 godina na vlasti. Da, želio je izbjeći Gaddafijevo sudbinu - štoviše, mnogi su tada pisali upravo to, kako Saleh "mudro" silazi s vlasti da ne bi skončao kao Muammar Gaddafi čiji su zadnji trenuci snimljeni mobitelom dok ga militanti krvavog brutalno ubijaju.

Velika je ironija u tome da je u konačnici na upravo isti način danas život izgubio i Saleh. Na video snimci koja se pojavila tijekom dana možemo vidjeti njegovo krvavo tijelo dok oko njega okupljeni militanti euforično uzvikuju "Allahu Akbar!".


Muamar Gaddafi i Ali Abdullah Saleh 1990. godine
Je li svo ovo vrijeme Salehova sudbina na neki način već bila "zapečačena" je li bježao od onog od čega se pobjeći ne može? Nećemo ići tako daleko - Saleh da je mislio pobjeći od "sudbine", trebao je pobjeći puno dalje, kao što je to primjerice učinio Ben Ali iz Tunisa. Saleh je pak ostao aktualan i igrao je vrlo opasnu igru. Čovjek je iza sebe imao gotovo pola stoljeća iskustva u regionalnim politikama, ratovima, prevratima. Zaključio je kako je kucnuo čas da okrene leđa svojim Houthi saveznicima i ponudi svoje usluge novom moćnom saudijskom princu. Nažalost po njega, preračunao se.

Kakav god da je Saleh bio, ovakvu sudbinu nije zaslužio. No, njegova smrt pokazala je kako se zadnjih sedam godina na Bliskom istoku malo toga promijenilo. Predsjednici, bivši i aktualni, bivaju ubijeni kako i drugi bivaju ubijeni. Ostatak svijeta više se na bavi time (dobro, Janukovič je skoro prošao slično one hladne noći u Kijevu), ali Bliski istok ne da se ne kreće prema miru i stabilnosti već je svakog dana sve bliži i bliži općem ratu koji je u pripremi već godinama, a saudijsko-iransko rivalstvo kao da se može kretati samo prema toj kataklizmi. Sve čemu svjedočimo su ujedno i podrhtavanja tzv. "Arapskog proljeća", ali podrhtavanja ne nagovješatavaju smirivanje tektonskih ploča nego potres još neviđene magnitude.

User avatar
Мићара
Posts: 1636
Joined: Tue Feb 09, 2016 8:07 pm
Location: Преко Дрине.

Re: Војска и војне теме

Postby Мићара » Fri Jan 12, 2018 4:01 pm

Image
''Минер Марс'' - приче са крајишког ратишта.

-Три да­на смо Ду­шан Ра­да­ко­вић Марс и ја ми­ни­ра­ли ње­го­ву ку­ћу у пред­гра­ђу ис­точ­ног Го­спи­ћа. Зна­ло се да се ис­точ­ни Го­спић не мо­же бра­ни­ти и сви су се већ би­ли по­ву­кли. Остао је са­мо Ду­шан са ко­зом.
Ко­зи­ци је на­пу­нио уста со­љу и за­ве­зао је за ра­ди­ја­тор. Вра­та од ку­ће оста­вио је отво­ре­на. Ко­ме ће па­сти на па­мет да је ку­ћа ми­ни­ра­на кад ви­ди вра­та отво­ре­на и чу­је ко­зи­цу ка­ко ве­чи.
Ве­ли­ки је ми­нер Ду­шан Ра­да­ко­вић, а за ми­не­ре ти је нај­ва­жни­ја ма­шта.
Три да­на је, пи­јан од ра­ки­је и ја­ла, ми­ни­рао сво­ју ку­ћу. Вра­та смо ми­ни­ра­ли на кон­тру, да ак­ти­ви­ра­ју ми­ну ка­да се за­тва­ра­ју, а не ка­да се отва­ра­ју. Пр­о­бу­ши­ли смо ру­пу на сто­лу и ис­под сто­ла по­ста­ви­ли по­те­зну ми­ну. Ве­за­ну си­ли­ком и „смрт-ли­јеп­ком” за дно фла­ше од ви­ња­ка. Из­ва­ди­ли пло­чи­цу из пар­ке­та и ми­ни­ра­ли сто­ли­цу. Ис­ко­па­ли ру­пу на зи­ду и по­ста­ви­ли ми­ну иза сли­ке Ива­на Ге­не­ра­ли­ћа.
На сто­лу су оста­ле до по­ла по­пи­је­не шо­љи­це ка­фе, да по­ми­сле ка­ко смо у жур­би из ку­ће по­бје­гли. Ве­ли­ки је ми­нер Ду­шан Ра­да­ко­вић, а за ми­ни­ра­ње нај­ва­жни­ја је — ма­шта. Ни­шта из ку­ће ни­је хтио да узме. Пи­ли смо ра­ки­ју де­сет го­ди­на ста­ру, пи­ли смо ви­њак, ко­њак, пи­ли смо је­дан цр­ве­ни, па је­дан зе­ле­ни ли­кер. „Мо­ра­мо све да по­пи­је­мо, не­ће­мо ни­шта да им оста­ви­мо”, ре­као је Ду­шан. Бо­јао сам се да она­ко пи­ја­ни не за­ка­чи­мо не­ку од смр­то­но­сних ни­ти, не­ку од ни­ти па­у­чи­не ко­ју је Ду­шан Ра­да­ко­вић Марс по ку­ћи ис­плео.
Ис­ко­чи­ли смо кр­оз пр­о­зор тек ка­да су пла­ну­ле пр­ве ку­ће, ка­да су хр­ват­ски вој­ни­ци по­че­ли да ула­зе у пред­гра­ђе Го­спи­ћа. Ду­го је на иви­ци шу­ме че­као ка­да ће до ње­го­ве ку­ће да стиг­ну. Тре­ну­так ка­да му је ку­ћа од­ле­тје­ла у ва­здух за­би­ље­жио сам ка­ме­ром. О ми­на­ма Ду­шан Ра­да­ко­вић при­ча као што ста­ри по­хот­ни­ци при­ча­ју о же­на­ма:
„Ми­не су пра­ви по­сао за чо­вје­ка од ма­ште, од лу­ди­ла! Кад ми­ну ски­даш, то је као да же­ну свла­чиш. Упла­шиш ли се, ни­шта не ва­ља.”
Не­ка­да је Марс ва­јао. Сад мин­ска по­ља — ни­ти смр­то­но­сног па­у­ка по­ста­вља и ски­да.
„Нај­бо­ље је ми­ну ак­ти­ви­ра­ти ди­на­ми­том и спо­ро­го­ре­ћим шта­пи­ном. Ако ми­ну не по­зна­јеш, не при­ла­зи јој. Ви­диш ову ча­шу. Ја је са­да др­жим у ру­ци и знам да се не­ће раз­би­ти, док је не пу­стим. Та­ко је са ми­на­ма. Док знаш и ако се не бо­јиш, би­ће све у ре­ду.”
Мно­га је мин­ска по­ља Ду­шан по­ста­вљао и ски­нуо и ни­ка­да му ру­ка за­дрх­та­ла ни­је. За­дрх­та­ла му је мно­го ка­сни­је. У Ме­дач­ком џе­пу. Сви су се по­ву­кли, а он је остао, с по­моћ­ни­ком, да по­ста­вља мин­ско по­ље. Па­да­ла је ки­ша, ноћ је би­ла те­шка је­се­ња.
Ду­шан ми је ка­сни­је при­чао да ни­је чуо фи­јук гра­на­те, да екс­пло­зи­ју ни­је чуо. Осје­тио је са­мо удар и по­то­нуо у мрак. Ка­да је до­шао се­би, по­ред ње­га је ле­жао по­моћ­ник, раз­би­је­не ло­ба­ње, ра­су­тог мо­зга. У по­то­ку су се чу­ли гла­со­ви. То­ли­ко су им већ би­ли бли­зу. Сви­та­ло је и ла­веж па­са се чуо. Ни­је мо­гао да оста­ви мо­зак по­ми­је­шан са бла­том да га ли­жу ке­ро­ви. Ни­је мо­гао. И док су се гла­со­ви и ла­веж при­бли­жа­ва­ли, по­ку­пио је мо­зак у дла­но­ве и вра­тио га на­зад у ло­ба­њу. Био је та­да ми­ран. По­ку­пио је све. Ру­ке је при­је то­га опрао ра­ки­јом. Не зна за­што. По­што је мо­зак вра­тио у ло­ба­њу, гла­ву му је за­вио пр­вим за­во­јем. Да мо­зак по­но­во не ис­пад­не. Мр­тва­ца је за­ве­зао се­би на ле­ђа. Да би га лак­ше но­сио. Да би мо­гао да пу­зи.
То му је спа­сло жи­вот. Ме­так, на­ми­је­њен ње­му, по­го­дио је мр­тва­ца. Ни­је се упла­шио. Ру­ке му се ни­су тре­сле. Ка­же, по­че­ле су да се тре­су ка­сни­је, ка­да је от­крио мо­зак мр­твог при­ја­те­ља ис­под но­ка­та.
По­сли­је ви­ше ни­је мо­гао да га но­си. Пре­сје­као је ре­мен и мр­тва­ца оста­вио иза ка­ме­ња. У ло­гор је сти­гао кр­вав. Ру­ке, ли­це, очи, ко­шу­ља, све му је би­ло по­кри­ве­но кр­вљу мр­твог при­ја­те­ља. Ко­шу­љу да­ни­ма ни­је прао. Крв на ње­му по­че­ла је да за­у­да­ра. А он­да ју је јед­не ве­че­ри ски­нуо са се­бе и оти­шао, сам, пре­ко Лич­ког по­ља, ко­шу­љу да са­хра­ни. Ду­го се мо­лио крај ма­ле хум­ке. Мо­лио се по­ред ко­ма­да сви­је­ће ко­ји му је по­кло­нио игу­ман ма­на­сти­ра Кр­ка да му се на­ђе ако бу­де мо­рао не­ко­га без све­ште­ни­ка да са­хра­њу­је. Да му се у џе­пу на­ђе, ако по­ги­не. На­шли су га из­ви­ђа­чи из Мет­ка, Ву­ја и Пу­ћи­на, на из­ла­зу из Ди­во­се­ла.
Пу­ћи­на му је зга­зио сви­је­ћу и по­чео да ви­че на ње­га. „Бу­да­ло, за­ма­ло ни­сам пу­цао на те­бе у овом мра­ку. Ми­слио сам да су уста­ше. Ко­шу­љу са­хра­њу­јеш! Пот­пу­но си пр­о­лу­пао!
„Је­сам”, ре­као је, „је­сам.”
„Ово је рат а не ин­те­ле­ку­тал­на она­ни­ја ва­ја­ра кон­цеп­ту­а­ли­сте.”
„Је­сте, је­сте, ово је рат!”, ре­као је Ду­шан Марс, ми­нер ко­ме су се тре­сле ру­ке.
Ка­сни­је, мно­го ка­сни­је у Ки­ста­њу ски­дао је ми­не по­ста­вље­не око „орка­на”. (тачније 23.марта 1995).
А ми­не­ри је­дан­пут гри­је­ше. Остао је без обје но­ге, јед­не ру­ке и ока.
Али није се предао, са породицом живи у Србији и оном руком што му је остала црта слике, углавном пејсаже родне Крајине и те слике поклања. Преузето са ФБ странице Ђедовина
Ко се плаши сам у соби то је рђав знак, кога плаши помрачина или празан мрак...


Return to “Само опуштено”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 19 guests