Bande

Разонода, спорт, музика, филмови, серије, занимљиви клипови...
riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Thu Oct 20, 2016 11:06 am

Pisao sam ranije da su 90te u Beogradu, pa i svuda u Srbiji, bile neko posebno vreme, koje je oznacilo ogromne promene i u mentalitetu nove generacije i mnogo drugih stvari od kojih neke i dalje traju.

Raspad drzave za mene koji sam tada imao 13 godina bio je sok sam po sebi i to je tesko opisati kako je moguce da se tako nesto desava. Opet, mi u Beogradu smo bili daleko od sukoba. Ovde smo tih godina bili svedoci velikih demonstracija. Neverovatno je kako se lako, skoro preko noci, ponovio probudio neki novi nacionalizam koji je bio potiskivan. I ne moze se reci das mo mi klinci bili izuzeti od toga.

Za nase roditelje raspad zemlje i promene koje su usledile su najteze pale. Ljudi su ulazili u srednje godine, a firme u kojima su radili su zbog sankcija i raznih drugih stvari propadale. Jednostavno, nisu se snalazili u toj situaciji, mislim da i danas mnogi od njih misle da je to sve privremeno. Ljudi u Beogradu nisu bili ni toliko snalazljivi. Ljudi koji su izbegli silom prilika, bili su ti koji su bili preduzimljiviji. Neki su prodavali devize, neki su svercovali, sve ovo ne govorim u negativnom smislu, jednostavno, to su ljudi koji su izgubili bukvalno sve i morali su nekako da se snadju. Naravno, njima su se brzo pridruzili i lokalci koji su nanjusili zaradu, pa je tako za neko kratko vreme u gradovima u Srbiji stvorena neka paralelna siva ekonomija.

Tako da su jedan od simbola beogradskih ulica 90ih godina bili dileri deviza. Bilo je nekoliko mesta gde su Beogradu, gde su se prepoznavali po onome sto mrmljaju da ih panduri ne bi culi “vize, vize, vize…” (naravno, skraceno od devize).

Drugi su bili prodavci goriva. Kakos u bile nestasice goriva zbog sankcija, oni su zauzimali odredjena mesta u gradu, ulice, gde su dopremali gorivo u raznim balonima i plasticnim flasama. Samo da napomenem da u to vreme nije bilo koka-kole od dve litre i slicnih napitaka, pa ni plasticne flase nisu bile toliko ceste, nekoliko proizvoda je samo tako pakovano. Gorivo se svercovalo najcesce iz Rumunije i Bugarske. Sverceri gorivom su uspeli totalno da nadomeste nestasice. Nas drugar koji je izbegao iz Mostara poceo je sa ujakom da toci gorivo kod Sindjelicevog stadiona. Secam se da je uvek, ali bas uvek smrdeo na benzin. Jednostavno, kada ti taj miris udje u kozu nemoguce je bilo otarasiti se.

Treca veoma trazena roba, mozda i najtrazenija, bile su cigare. To je bila i treca grupa svercera, odnosno ulicnih prodavaca. I oni su obitavali, najcesce kod pijaca i vikali ono legendarno “lema (LM/a), Bonda, Malbora”. Naravno, kao sto je sve tada otislo u kurac, bas u to vreme nemastine omladina je pocela da pusi najskuplje cigare, Malboro, LM, Bond itd, dok je bilo ispod casti videti te sa nekim domacin markama. To je bilo rezervisano za padavicare da pise Drinu, Moravu i slicna sranja.

Mnogi neki kasniji kriminalci poceli su upravo svercom i prodajom ovih stvari. Naravno, 90 odsto onih koji su prodavali bili su obicni i snalazljivi ljudi, ali bilo je i onih kojima je ovo bio pocetan korak ka dubljem kriminalu. Treba posebno imati na umu da nisu mogao tek tako da se pojavis na ulici i prodajes. Mnoga mesta gde su se prodavale devize, cigare ili benzin, placao se reket odredjenim krimosima, kako te ne bi dirali. I to je prilicno dobro funkcionisalo.

Naravno, sverc i siva ekonomija su bile siroko rasprostranjene i u drugim oblastima. Do 90ih time su se bavili iskljucivo cigani i sitni kriminalci. Tada se samo potvrdila ona izreka “gledaj samo sta ciganin radi i nikada neces biti gladan”.

Kada su te generacije, poput moje, odrastale, postojale su dve stvari koje su odredjivale socijalni status u drustvu. Prva i najvaznija bile su patike. Dakle Simod, Kostana i slicne neke marke nisu dolazile u obzir. Starke su bile ok samo ako si padavicar koji bleji u KST/u, SKC/u Akademiji i zicka pare za pivo. Najmanje sto si mogao da imas i da podignes neki status, to je "ribok klasik". Tada je to bila i jedna od najjeftinijih patika, kostala je mislim oko 60 maraka. Na vrhu lanca ishrane bile su makserica cetvorka i makserice dvojka sa 300 odnosno 250 maraka i po mom misljenju jedna od najlepsih patika ikad, ribokova “grafit pamp” koja je bila negde oko 275 maraka, ali je bila veoma retka.

Podsecam, marke su tada bile jedina realna valuta, jer je dinar bio totalna sprdnja, koliko je svakog sata devalvirao Dakle najjeftinije sto si mogao da prodjes je ribok klasik sa 60 maraka u vreme kada je mesecna plata roditelja bila ne veca od 5 maraka. Kako su ljudi kupovali deci to, men i i danas nije jasno.

Secam se kada je meni dao otac deo neke ustedjevine pa sam isao sa ortakom i njegovom majkom u Suboticu na buvljak, kupio sam “rojal ribok” za 90 maraka. To je bila prva patika iznad “ribok klasik”. Imao sam 14 godina, nisam osecao ni najmanju grizu svesti sto sam kupio patiku za pare koje su tri meseca mogle da traju da se trose na kucu. Nisam imao grizu svesti sto je moj brat ostao u nekim usranim patikama i sto roditelji nisu imali za njega. Osecao sam samo ogromno samopouzdanje i zadovoljstvo kad sam ih kupio. Neverovatno je kako je u to vreme jedna takva stvar poput patika, imala takav uticaj na mozak adolescenta. Inace patike su tada mogle da se kupe u Cumicevom sokacetu i jos nekoliko mesta u gradu, nije bilo jos toliko butika. Inace, patika je bila svetinja. Ne zajebavam se kada kazem da su pojedinci imali gumicu u dzepu da brisu ako nego nagazi na patiku ili ako je malo isprljaju.

Podseticu ovde i na onaj deo koji je trajao oko godinu i po, do dve, izmedju 1992. i 1994. godine, koji je obelezio upravo skidanje patika. To je mozda jedan od simbola 90ih. Posebno je bilo zastupljeno kada je tek krenula masovnija kupovina skupih patika, mete su bili bukvalno svi koji su imali bolje patike. Skidanje patika moglo je da ti se dogodi u bilo koje doba dana u bilo kom delu grada, dovoljno je bilo samo da naletis na ekipu mangupa, bilo da zalutas u neki kraj. Meni se nije dogodilo, ali znam dosta ljudi kojima su skidane patike i neke koji su uspeli da pobegnu.

Napisao sam ranije, panduri su bili ti koji su tako nesto prekinuli. Znali su odprilike ko je u kom kraju lokalni delikvent, okupe tako ekipicu klinaca, najcesce im lupaju zestoke samara, a one kurcevitije ispresavijaju od batina i tako kada god se desi neko slicno sranje u tom kraju, oni ganjaju iste ljude sa istom torturom.

Inace, koliko su patike bile jak statusni simbol, mozda bolje govori cinjenica da su pojedinci bili poznatiji po patikama nego po imenu. Secam se kada mi mladji burazer prica za nekog u skoli a ja ne znam tog lika, on kaze, ma onaj sto nosi bele Pegazuz za crvenim znakom. Znao je, a nije bio jedini, bukvalno sta ko u skoli nosi od obuce.

Drugi veoma vazan statusni simbol 90ih bile su kapine trenerke. Napisao sam ranije, ko je imao Juventusovu Kapa Danone, zajedno sa maksarama, taj je bio bogotac, san svake klinke. Osim Juveove, bila je popularna i zelena Kapa trenerka Barselone. Bilo je slucajeva i skidanja trenerki, ali mnogo redje nego patika. Uz to, veoma popularne su bile famozne "replay" farmerke sa takozvanim gacama, odnosno sa belom pozadinom pozadi. U Skabovoj pesmi ide onaj stih “Kada si replej sa belim fur'o”, odnosi se bas na te farmerke. Za ovo je fala Bogu postojala zamena, jer je original mislim isao oko 100 maraka, dok su postojale kopije daleko jeftinije. Oni koji su bili u zeldi fazonu obavezno su uz to imali metalne kaiseve, jos jedan simbol tog vremena.

Kada vec pominjem zeldi fazon, nemoguce je ne pomenuti crnu koznu jaknu koja je zatvarala krug onoga ko je rastao 90ih godina. Ja je nikada nisam voleo niti zudio za njom, ali bila je nenormalno popularna. Naravno, ko je kupio, prvo je palio upaljacem da vidi da li je prava koza. Ne moram da pominjem da je bilo dosta skartova.

Ono sto je mozda i najbitnije, to je kako se sve nosilo. Veoma je bilo bitno da se gornji deo uvuce u donji deo, sta god da se nosi. Dakle ako je trenerka, gornji deo ubacis u donji. Cak i ako nosis farmerke i gornji deo trenerke (bila je cesta kombinacija), gornji deo je upasan u donji, sa stegnutim metalnim kaisem. Bilo je i popularnih kombinacija dzemper uvucen u trenerku i slicno, nista nije smatrano bezukusnim. Naravno, bilo je i normalnog oblacenja, nikada nisam voleo nista da uvlacim u farmerke ili trenerku, osim majice, ali gornji u donji deo je bio veoma bitan. Uz sve to, oni koji su glumili najvece dzibere, obicno bi trenerku navuklio sve do pola stomaka, skoro do pocetka grudi, pa su uz to zauzeli neki pogrbljeni stav sa rasirenim rukama. Mislim da bas od tada krece izraz “s'a se siris”, koji je uz “s'a me gledas”, prethodio mnogim tucama.

Kada su frizure u pitanju, to je bilo takodje vazno, uz pojavu, ako si vec vodio racuna o oblacenju, postojalo je nekoliko vrsta frizura koje su se furale. Mislim da je pocetak 90ih bilo vreme procvata frizerskih salona, jer je odrzavanje kose sa tonom gela, cickovog ulja, briljantina i slicnih sranja, uz obavezno sisanje, bilo veoma vazno.

Osnovna zeldi frizura je bila zalizana kosa sa jasnim razdeljkom na levoj strani i siskama koje su isle bas u tu stranu. Tada se smatralo da je razdeljak na desnoj strani, kao i sat, pederski. Osim toga, razdeljak je mogao da ide i na sredini, ali vise je isao uz onu frizuru “pecurka”, gde se sisas sa strane, a pustas kosu das a sredine pada. To su bile te kicoske frizure.

Jedna od agresivnijih frizura tog vremena bila je “tajsonka”. U prevodu sa strane si osisan na nulu ili keca, gore imas tek milimetar kose. Oni bolji frizeri bi stavili da se vidi jasno prelaz, crta koja je isla oko glave koja je razdvajala visinu kose. Takodje, to je bilo vreme kada je prvi put prihvacena nula, odnosno celava obrijana glava, kao frizura. Sve do pocetka 90ih nije bilo zamislivo da neko mlad ima obrijanu glavu, to je izgledalo kao kada bi danas istetovirao facu. Jednostavno, te frizure su smatrane odlikom robijasa i kriminalaca, pa su oni koji su zbog raznih medicinskih razloga morali da se sisaju (bilo da su vaske u pitanju ili kozne bolesti), bili meta zestokog ismevanja okoline. Ali 90ih godina to je postala legitimna frizura, jer su mnogi klinci u usponu, koji su dosli do statusa kriminalca krenuli da furaju tako nesto.Onda je usledila maltene epidemija, tako da je nularica postal veoma popularna. Da tome dodam i masu skinsa koji su furali tako nesto, ali o tome cu kasnije.

Poslednja frizura popularna 90ih bila je famozna “tarzanka”, koja je danas evoluirala u “zemunku” ili kakogod se zove. To je ono kada sis a strane osisan, a imas kosu gore i pozadi. Isto je bila frizura opasnih momaka koju su pojedini pokusali da kopiraju. Iskreno, nikome nije stajala lapo, ali je slala poruku da je neko zajeban.

Ono po cemu cu ja takodje pamtiti 90te godine je teretana, tacnije odsustvo istih. Danas maltene svaka ulica ima teretanu, ali tada u Beogradu moglo je na prste jedne ruke da se prebroje teretane. Tada nije ni postojalo toliko nabildovanih i razbacanih likova. Oni koji su bili ili su se bavili nekim sportom ili su bile prirodne sirovine. Kada sam imao neopisivu zelju da dizem tegove, jednostavno nije bilo para, niti mesta gde to da cinis. Secam se da je teretana Fit na Vozdovcu (tamo gde je u pokusaju ubistva Sljuke poginula devojka mislim 94. godine) kostala je 10 maraka za 12 termina. To je moj prvi susret sa teretanom, ali zbog nedostatka novca isao sam samo povremeno. Neki suplementi su bili nedostupni, odnosno postojali su, ali su bili bolesno skupi. Uglavnom u toj teretani sam prvi put uzivo video nekog ko je nabildovan, to je bio Adzim (bivsi muz Nevene Stamenkovic-models i telohranitelj Velje Ilica). On je sa Vozdovcanima provodio vreme tamo i bio je napucan sa tankim nogama.

Ali kako su teretane postale ekstremno popularne, za kratko vreme u Beogradu se pojavilo desetine novih dobro opremljenih teretana. Danas postoje i vezbalista na otvorenom i svakakve zajebancije, ali ono su bili poceci. Osnovni trening koji je bio to je onaj Vejderov split sistem (grudi/biceps, ledka/triceps, ramena/noge). Nije postojalo interneta pa nisi mogao nesto da se edukujes, postojalo je samo iskustvo onih koji treniraju sa nekim savetima.

Ulice Beograda su tada bile posebna prica. Napisao sam ranije, to je vreme raspada nekadasnje fudbalske lige i zestokog osipanja navijackih grupa. Na Marakani je bilo od nekoliko stotina ljudi do maksimum nekih hiljadu i po. Zbog sankcija se nisu igrala evropska takmicenja tako da su ljudi bili apsolutno nezainteresovani. To znaci da u krajevima nije bilo navijackih podela, dok su tuce bile iskljucivo u danima odigravanja utakmice.

Ono sto je postojalo je ekstremna vezanost za kraj, teritorijalnost kakvu psi poseduju, gde si bio spreman da napdanes nekog iz cista mira samo zato sto nije odatle a prolazi kroz kraj. To je mnogo vise od lokalpatriotizma, mnogo agresivnije. To nije bio ni rivalitet medju krajevima, vec otvorena mrznja i to bez nekog posebnog razloga. Mi na Crvenom krstu prezirali smo one sa Lekinog brda i bilo je svakavih sranja i tuca, masovnih i pojedinacnih.
Postojalo je kurcenje da se skupi ekipa i trazi po tudjem kraju probleme. Bili su cesti slucajevi gde su obicni klinci dobijali batine samo zato sto su na putu do skole, kuce, gdegod, prolazili kroz neciji kraj. Uvek bi pocinjalo istim pitanjem “iz kog si kraja”. Kada kazes onda ide trik pitanje “jel znas tog i tog…”. Bilo koji odgovor najverovatnije je znacio batine. Ako kazes da znas dobijes batine jer ga u tom kraju mrze, ako kazes da ne znas, to znaci da si niko i nista tako da dobijas batine bez opasnosti od osvete, a najgore su batine ako kazes da znas a taj lik i ne postoji, vec je, kao sto sam rekao trik pitanje.

U kraju gde sam odrastao vladali su prijateljski odnosi Crveni krst-Lion, tako da nam je sloboda kretanja bila ogromna. Isao sam u skolu na Lionu koju je pohadjao i Kristijan. Iako je u istu skolu isao Dragutin Topic i jos neki likovi, najpoznatiji pitomac skole bio je svakako ostao Kristijan. Kada sam dosao u kasnije razrede on je odavno bio izbacen. Ali dosta nastavnika, kada nam je drzalo neka predavanja, hvalilo se kako su bas oni slali Kristijana u cosak, lupali samare i slicno, naravno kako bi dokazali kako sa njima nema zajebancije. Dakle nikada Kiristijana nisam video uzivo, ali je njegova senka nekako uvek ostala u skoli.

Inace skola je bila poznata i po nekoj budali sa nadimkom Kreka. Njega sam znao iz vidjenja, bio je stariji iz bogate porodice a tezak problem. Svoju karijeru u skoli je zavrsio i pre 90ih godina, kada je surikenom pogodio nekog klinca u blizini oka :D . Slicna situacija kada kada zveknu Batersa u South Park-u. To je bio slucaj koji mislim i danas prepricavaju.

Skola je imala i jake generacije 1975,76. i 77. godiste, gde su bili neki bas agresivni klinci koji su kasnije nastavili tim stopama. AKo se secate slucajeva gde su oni likovi uhapseni a u kolima sui m nadjena ukradjena umetnicka dela, Rasko i debeli Ivan, pitomci moje skole. Likovi koji su ubli Sabana 90ih, tada su imali mislim 16 ili 17 godina, isto iz moje skole. Prijateljstvo sa Crvenim krstom je uspostavljeno tako sto su svi ti problem koji su izbacivani iz moje skole posle isli tamo i obrnuto.

Kada se govori o 90im godinama to je vreme kada je eksplodirala agresivnost medju omladinom. Ja cu to predstaviti na nekoliko primera. Kao klinci, kada se u skoli pokacis sa nekim, onda se zakaze tuca iza skole. Traje nekoliko minuta, neko popije batine neko izgubi i onda kuci. Ali 90ih nista se nije resavala 1 na 1,niti je ostajalo na jednoj tuci. Obicno se problem resavao tako sto onaj zajebaniji okupi ekipu i izgazi tog jednog sa kojim se pokacio. Ali kao sto rekoh, nista se skoro nije zavrsavalo na jednoj tuci, jer onaj koji je popio batine uvek je trazuio neki nacin da se osveti. Tako su neki bezazleni nesporazumi, koji bi se resili jednom tucom, izrasli u prave obracune. Price nasih oceva kako su u njihovo vreme to resavali tucom, pa nakon toga jedan drugom cestitali, izljubili se pa pili zajedno, to je delovalo kao bajka. Jednostavno, ako si makar malo glumio mangupa, tvoj ego u to vreme nije mogao da istrpi ni jedan samar, a kamoli batine a da nemas zelju za osvetom.

U to vreme ulice Beograda su bile preplavljene oruzjem.Zbog rata ono je lako stizalo u Srbiju. Secam se da su na ulazu u Beograd postojali punktovi vojne policije i policije koje su zaustavljale svaki putnicki autobus, posebno one koji su prevozili rezerviste i pretresali zbog oruzja. Secam se kod ortaka, ciji je cale bio na ratistu, pokazao mi je arsenal, gde je bilo nekoliko pistolja, magnum, automatska puska i dve bombe. Sve je to nekako bilo normalno.

Ono sto je takodje vazno napomenuti iz tog vremena je policija. Ranije sam opisao da je policija bila ekstremno agresivna. Nosili su plave maskirne uniforme i beretke, nosili su kalasnjikove i povremeno pumparice. U to vreme je broj policajaca ekstremno povecan zbog politicke nestabilnosti, pa su ovi bili izuzetno agresivni i prema obicnom narodu. Prebijanja su bila brutalna, u najboljem slucaju samari i to oni zidarski, do raznih mucenja, ciji su metodi i danas ostali. Tada se u percepciji naroda i menja odnos prema policiji.

Do 90ih, u glavama gradjana, policajac je bio neko ko se bori protiv kriminala, pomaze ljudima. Policajci su skoro bili nedodirljivi tada jer je bilo skoro nezamislivo da ti u vreme komunizma dignes ruku na policiju. Postoje snimci tamo negde iz 1988. ili 89. godine, kada na sred severa Marakane ulazi ne vise od desetak policajaca, bez ikakve opreme osim pendreka, da uhapsi nekog lika. Masa se sklanja, malo negoduje, vice se “idite na Kosovo”, ali to je sve od otpora. Jednostavno i tada nije bilo normalno napasti policiju.

Ali 90ih, nakon svih demonstracija, prebijanja po ulicama, u svesti gradajana (ne samo omladine vec svih), policajac vise nije neko ko se bori protiv kriminala i stiti bezbednost, vec neko ko je mozda i gori od kriminalca i od koga preti veca opasnost. Kao neko ko brani sistem, policija postaje meta i demonstranata i navijaca. Tada se lakes usudjujes da uzvratis policiji. To postovanje koje je policija izgubila 90ih godina vise nikada nije povratila. I danas se policija smatra zastitnikom sistema (vlasti) a ne gradjana.

Posebna prica je pojava skinhed pokreta 90ih godina, ekstremno agresivnih klinaca i onih koji su se lozili na taj fazon, pojava rep pokreta, standardno postojanje pankera i slicnih, bilo je it u raznih prica. Meni su u secanju price jednog mog burazera koji je tih 90ih isao na KOncert godine u novosadskom Spensu. Ono je bila totalna anarhija kakvu 10 Exita ne moze da dostigne. Voleo bih neko ko je isao n ate koncerte na prica o tome.

Uglavnom 90te mi nisu ostale u losem secanju. Bili smo uskraceniza mnoge stvari. Naravno rat i sve ono oko nas je bilo nesto sto je obelezilo to vreme. Kao klinca, mene su najvise pogadjale sportske sankcije, jer nasi nisu mogli da ucestvuju ni u jednom sportu. Ulica jeste bila utociste, ali ne u onom negativnom smislu. Jesam se mangupirao kao i svi u tom vremenu, ali nikada nisam zastranio da nema povratka. Pamticu taj period po dobrom druzenju u kraju, ali i toj nekoj osnovnoj ulicnoj skoli, gde sam naucio kako da se snalazim i da nadjem svoje mesto. Uvek smo nekako imali gard, bio je neki fajterski mentalitet kod svih izrazen, mnoge stvari su mi pomogle kasnije kako sam odrastao. Iako mozda zvuci nenormalno, ipak sam dozivljavao da sam ziveo normalno, koliko mozes u takvim okolnostima.

User avatar
pustinjska lisica
Posts: 434
Joined: Sun Jan 31, 2016 9:16 pm
Location: Пјонгјанг

Re: Bande

Postby pustinjska lisica » Thu Oct 20, 2016 4:41 pm

Ауууу каква ретроспектива 90-их, јеб'о си му све по списку :mrgreen:
У реверу носим марамицу белу ја,
свака мене фрајла, свако ме девојче зна,
кад год ја сретнем лепе цурице целу им дадем,
а оне викну дај дуплирај душице.

марамица маркизет, мене воли цео свет
марамица маркизет, мене воли цео свет

Bolesni^od^ljubavi
Posts: 844
Joined: Tue Feb 02, 2016 11:21 pm

Re: Bande

Postby Bolesni^od^ljubavi » Thu Oct 20, 2016 7:51 pm

Vratio me u detinjstvo. Ne mogu da verujem da je svaku jebenu stvar upamtio, ja da sam pisao vise od polovine se ne bih setio a ne bi ni blizu lepo docarao kao sto je on napisao. :mrgreen:

User avatar
Rođaci
Posts: 3885
Joined: Sun Jan 31, 2016 11:07 pm

Re: Bande

Postby Rođaci » Thu Oct 20, 2016 8:04 pm

priče metalaca koji su išli na nekoli koncerata devedesetih su isto nadrealne
At the Gates, Pro-Pain, Napalm Death...
još vreme trenerki i Dr Igija, ovakve stvari su baš bile retkost i uvek je bio haos

ej, nekad su ovakve stvari išle na RTS, na 3K bila Tehnomanija a danas kojekakva čobanija




riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Mon Oct 31, 2016 12:54 pm

Da ne zamre tema, trenutno je u Srbiji aktuelan dogadjaj koji se dogodio prosle godine, kada je ekipa koja je izula onog lika iz Vazurinog obezbedjenja, u noncom klubu ispresavijala Zorana Jaksica, kako su mediji naveli lidera famozne grupe “Amerika”. Jaksica sam pomenuo dok sam pisao post o Argentini, kada je uhapsen u junu ove godine. Vazio je za jednog od najvecih svercera kokaina iz Juzne Amerike u Evropu.



Sada su mnogi mediji naprasno dobili snimak gde ga ova ekipa oko Saleta Mutavog tuce, zajedno sa drugarima u nekom noncom klubu u Beogradu.Koliko vidim novinari tu pokusavaju da nadju vezu izmedju ubistva Saleta Mutavog i ovog incidenta. Sa jedne strane postoji neka logika. Jaksic je ozbiljan igrac u medjunarodnim okvirima, ne verujem da bi jedan takav ego koji svi mafijasi imaju i reputacija, dozvolila da nekaznjeno prodje batinanje od grupe klinaca (Jaksic 50 i kusur godina, ekipa koja ga je gazila kasne 20te). OPet, Jaksic je trenutno u zatvoru, uhapsen letos u Peruu, pa je pitanje da li mu je sad najvaznije da sredjuje neke racune iz proslosti, tako da ova prica najverovatnije ne pije vodu.
Uglavnom ubistvo Saleta Mutavog ostavilo je proctor da se u srpskom kvazinovinarstvu eksploatise ova tema na duzi period.

Meni je konkretno bilo zanimljivo kako jedan mafijas takvog profila kao sto je Jaksic, u sred Beograda (gde je boravio iako je postojala poternica), dobija takve batine od lokalne ekipe. Oni koji su upuceniji njima je verovatno jasnije o cemu se radi.

Ovde cu ostaviti i preporuku za jedan dobar dokumentarac koji govori o najvecoj pobuni zatvorenika u SAD, koja se dogodila 1980. godine u drzavi Nju Meksiko, u nekoj picki materini juzno od Santa Fea. U pobuni je ubijeno 33 zatvorenika, oko 200 ih je ranjeno i sve je to ucinjeno u medjusobnim obracunima zatvorenika, dakle nikoga policija nije izrokala.



Ono sto je mene ovde fasciniralo ili zgrozilo, kako god, to je brutalnost, sadizam i bolestina umova pojedinih zatvorenika, koji su bukvalno zveri zatoceni u ljudskom obliku. U dokumentarcu pricaju i sami zatvorenici i strazari o tome. Od zatvorenika jedan je direktan ucesnik. Covek bez ikakvih emocija, sociopata to je jasno po onome kako prica o tome. Drugi je jedan zatvorenik koji je silom prilika morao da ucestvuje. Vidi se da je covek i danas potresen time. I treci je neki matori cikanos koji svedoci kako je sam roknuo dvojicu zatvorenika, bez ijedne trunke pokajanja. TOn kojim prica o tome je jeziv.

Ukratko, za one koje mrzi da gledaju dokumentarac, dogodilo se da su najnasilniji zatvorenici koji su zauzeli svoj blok uspeli da se probiju do dela zatvora gde su bili zatvorenici koji su bili pod zastitom. Tu su lezali oni koji su drukali strazarima ili koji su na sudjenjima bili svedoci protiv drugih zatvorenika, bili su seksualni prestupnici, ali i oni koji su, zbog prenatrpanosti zatvora, bili tu zatoceni.

Kako je jedan zatvorenik rekao, protest u zatvoru nije bio plod nekog dubokoumnog plana. Nekoliko najnasilnijih ludaka, pod uticajem alkohola, odnosno neke brlje koja se tajno proizvodia u zatvoru, jednostavno je u toku pijanstva odlucila da iz ciste dosade napadnu strazare. Kako je citav zatvor bio prenatrpan, a strazara daleko manje u odnosu na zatvorenike, bez problema su zauzeli kontrolu nad odredjenim blokovima, kao i nad centralnom sobom. U svedocenju strazati navode da je zatvor trebalo da ima neko neprobojno staklo koje su zatvorenici bez problema probili kako bi se dokopali kljuceva drugih blokova. Tokom pobune zaroblljeno je 12 strazara.

Mislim da je sedmorica prezivelo neku vecu torturu, bili su isprebijani i visestruko silovani. Petorica, koji su kao bili kul, nisu dirani.

Najjezivija prica ide kada su se zatvorenici dokopali bloka 4, gde su bili navedeni zatvorenici drukare, seksualni prestupnici i sitniji kriminalci. Ovi su bili zatvoreni u celijama i mislili su da su zasticeni. Medjutim ekipa koja je divljala izvalila je da je u zatvoru ostao aparat za zavarivanje, koji su nakon nekih popravki ostavili majstori. Onda su poceli da tope resetke u jednoj po jednoj celiji. Ovi su u uzasu zvali vlasti da intervenisu, ali ispred zatvora SWAT timovi nisu zeleli da ulete jer strazari nisu napadnuti, dok ih je boleo kurac za zatvorenike.

Kada su ovi razvalili resetke, onda je krenulo krvoprolice. Nije sto su ovi ubijali, nego nacini su bili jezivi. Tela su bila raskomadana, bukvalno ko da su divlje zveri uletale. Gorepomenuti matori cikano prica da je sam ubio dvoje koji su svedocili protiv njega. Mada i sam priznaje da su pojedini zasluzili da umru, ali ne bas svi.

Lik koji je ucestvovao (inace sada je na slobodi), mirnim glasom opisivao je to kao nesto najnormalnije. Bio je u fazonu, “to je nas Slobodan dan. Kao kada ljudi imaju jedan dan da se izluduju, to je bio nas dan”. Od uzasa jedan deo zatvorenike je pobegao u dvoriste i pored ograde trazio zastitu od najagresivnijh zatvorenika. Ovi su nesto kao pregovarali sa vlastima, trazili neke gluposti, ali, kako je jedan psiholog prepricavao situaciju, to je bio samo paravan. Cinjenica je da su uzivali u sadistickom orgijanju i bezakonju koje je trajalo ne duze od dva dana.

Na kraju kada su vlasti usle u zgradu zatekle su sokantne scene, obezglvljenih tela, obesenih tela sa odsecenim genitalijama u ustima, delove tela, naisli su na ziv horror za koji je neverovatno da mogu da naprave ljudska bica.
Istraga nije dovela do nekih ozbiljnih posledica. Nije se znalo konkretno ko je koga ubio, a id a jeste vecina ih je ionako na nekim visedecenijskim robijama i boleo ih je savrseno kurac za neke nove kazne. Kroz ovaj dokumentarac vidis kako izgledaju ljudske zveri ili zveri u ljudskom obliku. Neko ko bez trunke kajanja moze da ucini najkrvolocnije stvari.

Inace neredi u ovom zatvoru posluzili su onim kvaziistrazivacima paranormalnog, koji pokusavaju da dokazu da su razna sakacenja imala neke satanisticke elemente u sebi. Naravno, ovo su gluposti, ali je brutalnost i svirepost ovih zlocina pokrenula cak i verske fanatike.

rakija_crew
Posts: 52
Joined: Wed Feb 03, 2016 7:17 pm

Re: Bande

Postby rakija_crew » Sun Nov 06, 2016 9:45 pm


riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Mon Nov 07, 2016 12:32 pm

rakija_crew wrote:http://www.blic.rs/vesti/svet/kanabistan-kako-je-jedna-balkanska-zemlja-postala-narko-prestonica-evrope-jaca-od/0yy8xht

Tekst o siptarskoj mafiji


Tekst nije los, samo je malo oskudan i neprecizan. Pominje se, ali skoro neprimetno, da jeste siptarska mafija najzasluznija za distribuciju droge, ali pre svega heroina i kanabisa. Kokain ipak dolazi iz Juzne Amerike i tu ovi nasi mafijasi (tzv. Saricev klan, Grupa Amerika itd) imaju vaznu ulogu. Mislim da sam gore pomenuo, Evropa je postala veoma primamljivo trziste za svercere kokaina, jer je zabelezen veliki rast konzumenata, dok su cene prilicno narasle.

Sa druge strane, kada je americko trziste u pitanju, meksicki karteli su ti koji vode glavnu rec. Oni snabdevaju drogom oko 80 odsto americkog trzista, koje je najrazvijenije.

Zanimljivo je da i u kampanju Tramp cesto krivi ugovore o slobodnoj trgovini, pod akronimom NAFTA (North American Free Trade Agreement), za masovan sverc narkotika iz Meksika u SAD. Smatra da je tim ugovorom oslabljena kontrola roba koja dolazi iz Meksika, pa karteli bez problema svaki dan prebacuju ogromne kolicine droge u Ameriku.

O vezama italijanskih mafijasa i albanskih ima dosta primera. Mislim da je pre nekoliko stranica ostavljen tekst o Kamori, gde se izmedju ostalog pominje da napuljske mafijaske porodice cesto ucvrscuju veze sa siptarskim porodicama zenidbom, kao u srednjem veku. Sa druge strane balkanski dileri (Srbija, CG, Bosna), takodje su veoma cenjeni, zbog ogromnih kolicina kokaina koje svercuju iz Juzne Amerike. Oni imaju zastitu italijanskih mafijasih porodica jer najcesce njima donose kokain koji se dalje distribuira.

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Wed Nov 23, 2016 2:15 pm

Gledao sam skoro film Karandiru (Carandiru, ili kako brazilci izgovaraju Karandjiru) o brazilskom zatvoru u Sao Paolu. Film je cudan, radjen je po knjizi doktora koji je radio u Karandiruu, gde je sprovodio program kontrole sirenja AIDS/a i povezuje price iz licnog zivota zatvorenika i zivota u zatvoru, ali pre svega govori o strasnim uslovima koji su tamo vladali. Zatvor je predvidjen da primi oko 2.000 ljudi, ali u njemu je bilo oko 8.000. Zaista cudan film, ali sustina filma je masakr koji se dogodio 1992. godine u tom zatvoru, kada je nakon pobune zatvorenika specijalni odred vojne policije, kao kerove, ubio 111 zatvorenika.

Stravicne slike iz Karandirua neposredno nakon masakra
Image

Karandiru je srusen 2002. godine, ali je za vreme dok je postojao dugo vazio za najveci zatvor u Juznoj Americi. Masakr koji se tamo dogodio imao je dalekosezne posledice na Brazil. O masakru se ne zna previse. Prema filmu, zatvorenici su se pobunili spontano, neka zavada medju njima koja se otrgla kontroli. Mnogi navode da je pobuna bila organizovana, jer su uslovi bili katastrofalni. Ipak, odgovor vlasti je bio strasan. Pobijen je citav jedan paviljon zatvorenika, navodno 111 zrtava, ali prema procenama mnogo vise ljudi. Dok je jedan broj zatvorenika ubijan tokom smirivanja pobune, prema svedocenjima mnogih, policija je bukvalno streljala veliki broj zatvorenika koji su se predali. Smatra se da je masakr u Karandiruu najveci u modernoj istoriji Brazila.

Masakr je izvela vojna policija. Da odmah napravim razliku, masakr nije izveo BOPE, koji znamo iz filma “Tropa de Elite”. BOPE je specijalni odred vojne policije u Rio de Zaneiru. U Sao Paolu tu stvar radi slicna jedinica koja se zove ROTA (akronim od reci Rondas Ostensivas Tobias de Aguiar), takodje specijalni odred vojne policije koji operise u toj brazilskoj drzavi.

Ovde cu napraviti kratku digresiju, za ROTA jedinicu se smatra da je najopasnija i najbrutalnija u citavom Brazilu i da je ozloglasenija od famozne BOPE jedinice. Dve jedinice razlikuju se samo vizuelno ROTA ima neki grb sa nekim labudovima, pticama, u veselim bojama, dok BOPE ima lobanju sa pistoljima. Boja uniformi BOPE je crna, dok ROTA ima neku sivo/plavu nijansu. Da kazemo da su po ostalim stvarima manje vise isti BOPE i ROTA.

Jedinica vojne policije koja kontrolise Karandiru nakon pobune
Image

Da se vratim masakru u zatvoru Karandiru i zasto je on vazan za kasnije dogadjaje koji i danas imaju posledice po Brazil. Uzroci koji su doveli do ovako brutalne intervencije u tom zatvoru su brojni, ali mozda je najvazniji da je to bila izborna godina, kada je guverner drzave Sao Paolo hteo da pokaze odlucnost u borbi protiv kriminala. Otud i tako brutalna akcija policije kojom je komandovao pukovnik vojne policije Ubiratan Gimaraes.

Nakon masakra pokrenuta su mnoga sudjenja. Gimaraes, koji je vodio operaciju, prvobitno je osudjen na vise od 600 godina zatvora. Ipak, nakon nekog vrmena, presuda je pala, zahvaljujuci i samom Gimaraesu, koji je i sam postao politicar. Zanimljivo je da je pesma „Manifest“ od Sepulture inspirisana masakrom u Karandiruu, a da je ovaj zatvor sluzio kao model za trecu sezonu serije „Prison Break“.

ROTA jedinice
Image

Kao sto sam rekao, ovaj masakr je imao dalekosezne posledice po kriminal u Brazilu. Kao reakcija na masakr u ovom zatvoru, samo godinu dana kasnije u jednom drugom zatvoru u Sao Paolu, stvorena je banda Primeiro Comando da Capital. Bandu su stvorili zatvorenici sa ciljem da se spreci ponavljanje slicnog masakra kakav se dogodio u Karandiruu i da se bore za bolje uslove u zatvorima. Za kratko vreme ovo je postala najjaca i najorganiizovanija banda u citavom Brazilu.

Primeriro Comando de Capital (u daljem tekstu PCC) danas ima oko 13.000 clanova od cega se oko 6.000 nalaze u brazilskim zatvorima. Imaju podruznice u svim delovima Brazila a rasirili su se i na okolne zemlje. Oni su nastali nakon sto je grupa zatvorenika, zbog loseg vladanja, prebacena iz jednog u drugi zatvor u Sao Paolu, a ime su dobili po fudbalskoj ekipi koju su oformili da igraju na nekim zatvorskim takmicenjima.

Primeiro Comanda de Capital
Image

Uglavnom Primero Comando de Capital (ili da skratim PCC) organizovala je niz koordinisanih zatvorskih pobuna u mnogim zatvorima. Iako su vec bili dobro uigrani, PCC je dosegao vise nivoe organizacije masovnom upotrebom mobilnih telefona. Imajuci u vidu da je vecina brazilskih zatvora prenatrpana, sa manjkom osoblja i velikom dozom korupcije, pojavom mobilnih telefona PCC je lakse koordinisao pobune po zatvorima, ali i akcije na ulicama Sao Paola i drugih gradova.

Tako je jedna od prvih vecih koordinisanih akcija bila istovremena pobuna u 29 zatvora u drzavi Sao Paolo 2001. godine, kojom je komandovao jedan od lidera PCC Idemir Sombra Karlos Ambrosio. NAkon sto su Sombru ubili drugi rivali iz PCC-a, u sam vrh se probijaju drugi likovi , koji stvaraju savez sa najvecom bandom u drzavi Rio de Zaneiro, Comando Vermelho.

Ovde cu isto napraviti kraktu digresiju, Comando Vermelho je najveca banda na ulicama Rija i u favelama. Nastala je tamo negde 60ih godina, mnogo pre PCC, a u prevodu bi znacila „Crvena komanda“. Banda je nastala u zatvorima Rio de Zaneira, gde su kriminalci vodjeni politickim pro-marksistickim zatvorenicima imali tu neku komunisticku ideologiju. To se desavalo tokom vojne diktature u Brazilu. Banda je medjutim vrlo brzo napustila sve ideoloske stavove i postala cista kriminlana organizacija koja je veoma rasirena u mnogim brazilskim favelama.

Dakle da se vratim na pricu o PCC-u, koja je i pored kriminalnih aktivnosti na neki nacin stitila prava zatvorenika. Sledeci nivo organizacije PCC dostize kada bandu preuzima harizmaticni Markos Vilians Herbas Kamaco, poznatiji kao Marcola. On je uveo sistem finansiranja kroz clanarine i slicne stvati gde su imali stalne izvore prihoda za kupovinu oruzja i droge. Uveo je kodove, pravila ponasanja, a jednim telefonskim razgovorom mogao je da podigne na noge citavu drzavu.

Iz zatvora vodje bande su koordinisale napade na policiju i druge drzavne institucije i imale su skoro sva obelezja teroristicke organizacije. Sumnja se da je Markola 2003. godine naredio ubistvo sudije Antonija Hose Macado Dijasa, koji je upravljao jednim od najsurovijih zatvora u zemlji i koji je pokusao da prekine sve aktivnosti PCC-a i umanji snagu bande. PCC je bez problema izvela naredjenje i roknula upravnika.

Kako je u jednom od intervjua Markola rekao novinaru, „vi se bojite da umrete, ja ne. U stvari,ovde u zatvoru, vi mene ne mozete ubiti... ali ja uvek mogu da naredim vase ubistvo“. Odprilike u ovoj recenici se vidi sva snaga i brutalnost PCC-a, koji sa jedne strane rade striktno po naredjenju, a ne prezaju da napadnu ni najvise policijske i vladine sluzbenike. Na taj nacin oni, kako sami priznaju, pokusavaj da demotivisu vlasti da surovo postupaju prema zatvorenicima i da uvode neke supermaksimalne kontrole u zatvorima. PCC je pod Markolom najvecu snagu pokazao 2006. godine pravim napadima na ulicama Sao Paola, nakon cega je tadasnji predsednik Brazila,Lula da Silva rekao da se radi o „narko terorizmu“.

Markola vodja PCC/a
Image

Sve je pocelo u maju 2006. godine, kada je policija presrela neke razgovore izmedju vodja PCC u kojima su provalili da ovi spremaju ponovo niz pobuna po zatvorima. Kako bi razbili grupe koje su smatrale da su odgovorne za ovako nesto, vlasti su planirale premestaj 765 zatvorenika u supermaks sekjuriti zatvor. Markola, vodja grupe, trazio je 11. maja da im vlasti obezbede 60 televizora kako bi mogli da gledaju utakmice Svetskog prvenstva (u Nemackoj gde smo od Argentine popusili sa 6:0 prim.aut.), ovi su to naravno odbili. Onda je Markola, zajedno sa ostalim vodjama, izdao naredjenje da pocnu napadi na unapred odredjene tacke u gradu, gde se cilja policija, vojna policija i druge vladine sluzbe.

Napadi su poceli u petak 12. maja. u 8 uvece, kada je 15 vozila puna naoruzanih ljudi, napalo 55. policijsku stanicu, dok je u drugom delu grada ubijen policajac koji je od kuce isao na posao. Do ponoci u koordinisanim napadima ubijeno je cetvoro policajaca, zatvorski cuvar, cetiri radnika obezbedjenja i pripadnik brazilske vojske, dok je ranjeno jos devetoro ljudi. Samo te prve noci zabelezeno je 19 napada sirom Sao Paola.

Dan kasnije, pocele su pobune u 24 zatvora gde je ucestvovalo vise od 25.000 zatvorenika, koji su imali oko 130 talaca. Do kraja tog dana, na ulicama SAo Paola i drugih gradova u toj drzavi ukupno je zabelezeno 69 napada gde je bilo 44 mrtvih. Do kraja tog dana porastao je u broj talaca u brazilskim zatvorima.

Tek u nedelju je policija uspela da se organizuje i da uzvrati ozbiljnije na napade PCC-a. Tog dana u 33 napada ubijeno je 15 clanova PCC-a, ali je u pobuni bilo vise od 100 zatvora sirom Brazila. Clanovi bandi su sada napadali i policijske depoe i druge mete.

Karikatura koja objasnjava kako stoje stvari
Image

Napadi su nakon toga umanjeni i brzo su prestali. U ponedeljak, kojije bio prvi radni dan nakon napada, mnogi ljudi nit su isli na posao, niti su pustali decu u skole. U Sao Paolu je vladala postapokalipticna atmosfera, podgrevana izvestavanjem medija koji su sada svuda videli napade. Drugi talas napada usledio je u julu (od 14. do 17. jula), sa slicnom taktikom.

Uglavnom, konacan bilans ovih napada bio je 141 ubijen, 53 ranjenih. U napadima je ubijeno ukupno 30 policajaca od toga je 22 pripadnika zloglasne vojne policije dok je 22 ranjeno. Ubijeno je sedam pripadnika drzavne policije, osam zatvorskih cuvara,troje radnika obezbedjenja. Ubijeno je i 77 clanova PCC-a, a bilo je mrtvih zatvorenika kao i 21 civil.
Sada cu vas na kratko vratiti na masakr u zatvoru Karandiru i podsetiti na pukovnika vojne policije Ubiratana Gimaraesa koji je rukovodio masakrom i koji je prvobitno osudjen na vise od 600 godina zatvora, da bi presuda bila ponistena.

Uglavnom u septembru 2006. godine Ubiratan Gimaraes je ubijen u blizini svoje kuce. Iako ubica nikada nije otkriven, iako je guverner Sao Paola rekao da to nema veze sa organizovanim kriminalom, skoro je izvesno da je ubistvo izvrsila PCC, osvetivsi tako pobeijene zatvorenike Karandirua. Nakon njegove smrti, u citavom kraju gde je Uribe ziveo, osvanuli su grafiti „aqui se faz, aqui se paga“ (na engleskom „what goes around comes around“), ili najpribliznije srpskom „kako sejes, tako zanjes“.

Ni ovde prica o PCC ne prestaje. Novi masovni talas napada PCC je lansirala 2012. godine, nakon smrti nekoliko svojih clanova, koje je, kako su rekli, „na kukavicki nacin ubila policija“. PCC je trazila da se za svakog svog, ubije policajac iz reda policije koja je to izvrsila. Imajuci to na umu, prva meta PCC-a bila je drzavna policija, koja je bila odgovrna za ubistva clanova PCC.

Napadi su trajali nekih mesec dana i svakog dana je ubijan najmanje jedan policajac. Napadi su najcesce vrseni u periodu kada su policajci bili van duznosti, na odmoru, pred porodicom u njihovim domovima. Ubijani su i policajci u penziji i svim drugim mogucim slucajevima. To je dovelo od odgovora policije koji su odlazili u prve favele i ubijali svakog za koga su sumnjali da diluje drogu, bez obzira da li je kriv ili ne. Broj zrtava se ne zna, znalo je po noce da bude i vise od deset ubijenih sto policajaca sto onih koji su nastradali kao odmazda koju je policija sprovodila. Nakon nesto vise od mesec dana napadi su prestali. Niko ne zna zasto su napadi prestali, neki sumnjaju da je postignuto neko neformalno primirje izmedju PCC i policije, neki smatraju da je to bila samo proba za nesto vece.

Poslednji put PCC se oglasila pretnjama da ce praviti nerede uoci Mundijala i Olimpijskih igara i dogodilo se neko nasilje, ali nikada nije dobilo prethodno navedene razmere.

Ubiratan Gimaraes, pukovnik vojne policije koji je komandovao masakrom u Karandiruu
Image

Brazilska policija smatra da je PCC danas organizovanija i jaca nego ikada. Navodno su spreceni planovi da se ubiju neki visoki brazilski politicari koji su se borili da uniste ovu bandu. Postoje cak i navodi da ova banda planira da oformi politicku stranku koja bi se kandidovala na izborima za brazilski kongres. Sustina je da PCC sada operise daleko iza zatvora Sap Paola, a poslednja drzava gde se vide njeni pipci je Juzna Afrika.

PCC je uspela da razne frakcije koje su postojale, ujedini, pa cak da ujedini i neke zakrvljene bande iz Rio de Zaneira, kako bi imali sto bolju kontrolu nad trzistem narkotika i kako bi policiji bilo nemoguce da ih rastavi.

Za kraj cu se vratiti onim cime sam poceo, zatvorom Karandiru. Nakon oslobadjanja Gimaraesa koji je komandovao masakrom, brazilski sud je u vise etapa osudio citavu jedinicu vojne policije koja je ucestvovala u masakru. Presude su bile ozbiljne, zatvorske kazne visoke, ali i one su ponistene, tako da PCC i dalje ima mete za osvetu masakra u Karandiruu.

User avatar
Batke
Posts: 562
Joined: Thu Aug 18, 2016 8:29 pm
Location: Brdo

Re: Bande

Postby Batke » Thu Nov 24, 2016 4:30 am

Može slobodno i ovde
“Народни одисај”, Белешке М. Пироћанца:

“Видело од 17. јуна 1887, 87. број донело је неке од случајева изгреда који су се десили приликом весеља за долазак нове владе. Ови случајеви морају се сматрати као истинити јер Видело не би смело да их донесе иначе, пошто би било за то оптужено. Ево тих случајева: у Витошевцу, у Срезу бањском општинском писару разбијена је глава и не зна се да ли ће остати жив. У Алексиначкој Бањи су једног човека осамарили и ваздан јахали, док увече није умро. Начелнику који се са женом шетао отели су и одвукли жену. Г. Сретену Вукомановићу, дежурном писару у начелству ужичком, разбили су главу. Ово весеље организовали су, како се вели, Дамњан Орловић и г. Средоје Фанулус. Попу Животи из Рабровца разорена је кућа и једном сељаку одсечене уши.”
“У Пожаревачком округу:
1) У Петки упаљена два салаша
2) У Дубровици кмет избоден ножем
3) У Костолцу кмет бијен на мртво име
4) У Пољани писар општински избоден ножевима и једном сељаку откинуто уво
5) У Лучици један сељак који је казао да је напредњак избијен на мртво име
6) У Кличевцу кмет тешко повређен, а тако исто и један одборник
7) У Десини два сељака избодена ножевима зато што су бранили кмета
8) У Барама разбијена судница и однети сви општински документи
9) У Раброву, осим попа Животе коме је кућа порушена, порушено је још десет кућа и то тако да су сви диреци, врата, прозори, јастуци и поњаве секирама исечени. Поред тога рањена су два човека и један је убијен.
10) Обрен Росић, пензионисани учитељ из Тропоња, убијен кољем, свучен го наг, натакнут на ражањ и тако бачен на друм (...)
Убиство Јована Живкића, писара Општине Бобовик овако је извршено. Док су га тукли у механи гомила је водила коло и кад је Јован почео обамирати, онда су га изнели напоље, бацили га пред механу, полили водом и повратили у живот. И ту је играло коло. Ово је поновљено више пута. Кад је Јован умро, одсекли су му уши и нос, расцепили доњу вилицу, а затим бацили га на друм (...)”
Raspad sistema PFC Ex Mali Batica.

подвала
Posts: 121
Joined: Tue Feb 02, 2016 12:22 pm

Re: Bande

Postby подвала » Fri Nov 25, 2016 2:45 pm

Следимо дух својих предака. :mrgreen:

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Fri Nov 25, 2016 3:21 pm

подвала wrote:Следимо дух својих предака. :mrgreen:


:D Dobra fora. Batke, jel imaju negde da se nadju te Beleske M. Pirocanca. Takodje, jel zna neko da li ima negde da se nadje tekst iz Kopa ili PTLN, a opisivao je neku anarhiju na nekom utakmici kluba Jugoslavije od pre Drugog svetskog rata. Mozda nije Jugoslavija, ali bio je neki predratni derbi.

User avatar
Batke
Posts: 562
Joined: Thu Aug 18, 2016 8:29 pm
Location: Brdo

Re: Bande

Postby Batke » Sat Nov 26, 2016 7:30 pm

Nije bio predratni derbi već tekma Kraljevina Jugoslavija Italija koju su Italija i dobili su je Italijani uz pomoć sudija 2-1 baš u vreme krize odnosa sa dalmatinskim ostrvima. Publika je zasula kamenjem prvo sudije pa zatim i igrače Italije. Sokolci su zapalili zastavu Italije na tribinama da bi tada na njih krenula žandarmerija. Ubrzo su se sukobi preneli na okolne ulice tadašnjeg topčiderskog brda jer besna masa čekala sudije ispred stadiona. Školska i studentska sokolska društva su prednjačila u neredima jer su se već ranije sukobljavaju sa komunistima i ustaša. Znali su da vode taj ulični rat. Najžešći sukobi su bili kod današnjeg veterinara kog fakulteta gde je bilo nekoliko teško ranjenih zbog vatre koju je otvorila žandarmerija.
Videću da narednih dana napišem o političkom nasilju i demonstracijama u Srbiji za vreme kraljevine Srbije i Jugoslavije.
Što se tiče beleški ovo sam izvukao sa jedne fejsbuk stranice. M. Piroćanac je valjda ovo poslao francuskom Ilustracionu posle izbora u Srbiji 1887 pa mi malo smrducka na propagandu i da su neke stvari malo preuveličane al ajde.
Raspad sistema PFC Ex Mali Batica.

User avatar
EvoksPGD
Posts: 119
Joined: Sun Jan 31, 2016 8:44 pm

Re: Bande

Postby EvoksPGD » Sun Nov 27, 2016 1:37 am

riper wrote:
подвала wrote:Следимо дух својих предака. :mrgreen:


:D Dobra fora. Batke, jel imaju negde da se nadju te Beleske M. Pirocanca. Takodje, jel zna neko da li ima negde da se nadje tekst iz Kopa ili PTLN, a opisivao je neku anarhiju na nekom utakmici kluba Jugoslavije od pre Drugog svetskog rata. Mozda nije Jugoslavija, ali bio je neki predratni derbi.


ovo?

Image
Image
Razmačinji stolove, počinje šiz...

http://crno-bela-nostalgija.blogspot.rs/

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Mon Nov 28, 2016 10:00 am

Evoksi, trebalo bi da je to ono sto trazim. Doduse, ne mogu lepo da iscitam jer je mali font, samo nazirem sta pise, ali mi se cini da je po fotkama to taj tekst. Moguce je da je to upravo ono sto je Batke napisao.

Ako posedujes taj kop, jel mozes samo da mi procitas da li pise neki konkretan datum pa da trazim u digitalnoj arhivi Politike da li se pisalo o tome.

Batke, pisalo se na starom forumu u temi "Ideoloska prepucavanja" o krvavoj litiji u Beogradu, odnosno citavoj Konkordatskoj krizi koja je kulminirala krvavom litijom. Brutalno opisane scene kako zandarmerija tuce svestenike i narod koji protestuje. Ako ti dodje na red baci neku rec o tome. Inace u pravu si, period izmedju dva svetska rata bio je dinamican na ulicama Beograda i Srbije, bio bi red da se pomene.

User avatar
EvoksPGD
Posts: 119
Joined: Sun Jan 31, 2016 8:44 pm

Re: Bande

Postby EvoksPGD » Mon Nov 28, 2016 11:55 am

imam imam taj broj, pa ću ti skenirati lepo večeras pa ti šaljem.
Razmačinji stolove, počinje šiz...

http://crno-bela-nostalgija.blogspot.rs/

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Mon Nov 28, 2016 1:47 pm

Hvala tebra

User avatar
Batke
Posts: 562
Joined: Thu Aug 18, 2016 8:29 pm
Location: Brdo

Re: Bande

Postby Batke » Thu Dec 22, 2016 10:46 pm

Svi smo ovde čuli kako je u američkim zatovrima. Riper je takođe postavljao neke linkove ali kako stvari stoje mnogo toga se promenilo od sedamdesetih i osamdesetih od velikih nereda i pobuna u zatvorima naime sve se promenilo još početkom 80-tih. Mala digresija je da u američkom zatvorskom sistemu su se primenjivala sociološka modela kazne. Jedan je bio takozvani severnjački gde se radilo na rehabilitaciji zatvorenika kroz kulturu učenje i obavljanje lakših fizičkih i zanatskih poslova. Drugi je takozvani južnjački model. On se odnosi na težak rad zatvorenika koji pritom radeći za vladu SAD-a sami sebi svojim radom otplaćuju dug državi (Videli ste na filmovima u južnjačkim država kako rade po kamenolomu ili obnavljaju pruge). Danas je to jednostavno moguće.
Početkom osamdesetih i eksplozije droge i kriminala u Americi zatvori brzo postaju puni, tada država ima slabo novca za održavanje nekih zatvra i masovni begovi skoro svakodneva situacija. Tada ministarstvo pravde Sad-a otvara konkurs ya privatne firme koje će otkupiti zatvore, a osuđenike tretirati kao radnu snagu, početku su zatvorenici pravili malu robu široke potrošnje, (Alata, registarske tablice, baštenska oprema, nameštaj) da bi za vreme Bila Klintona akcije ovih firmi zbog zaraćenog novca eksplodirale da danas isti ti zatvorenici proizvode skoro sve za vojsku SAD-a (Redenike, pancire, šlemove, čuturice itd itd)
Danas se u SAD-u ovim poslom bavi 18 firmi, među njima "Korekšnl korporacija" (CCA) koja kontroliše proizvodnju u 150 zatvora. Tajnu uspeha objašnjava Rasel Boras u jednoj rečenici "Visok profit se postiže sa što više punih ćelija i što manje čuvara" U njegovom mardelju 760 radnika radi u dnevnoj i u noćnoj smeni sa svega pet čuvara. Svaka neposlušnost se kažnjava sa dodatnih mesec dana zatvora. Princip je jednostavan što više kazni to više radnik privređuje što je jednako većoj lovi koja se obrće. CCA je između 2006 - 2008 zaradila 133 miliona dolara istovremeno trošeći lobiranje u američkom kongresu svega 3 miliona. Rasel Boras objašnjava:
"Bavljenje ovim poslom nam ide od ruke, ovaj posao nije podložan recesiji, šta više recesija ga čini boljim jer se onda više ljudi nađe iza rešetaka."
U ovim zatvorima zatvorenici su plaćeni 1,84 dolara dnevno, dok minimalna dnevnica iznosi 60 dolara nemaju pravo da sindikalno udruživanje, zaštitu na radu, penziju, bolovanje i prekovremeni rad. Proveravanje rada CCA pokazalo je svakodnevno kršenje 47 zakonskih propisa, a ispunjeno svega 66% propisa o radu u zatvorskim uslovima. Izveštaj opisuje kršenja od nehigijenskih uslova za život, prostorni smeštaj je 2,3 kvadratna metra po čoveku, u nekim sobama sa dvesta ljudi, bilo je onih koji su spavali na podu. Batinjanja čuvara su redovna gde se posle toga dobija još dodatnih mesec dana zatvora. Kuriozitet u svemu ome leži činjenica da ssu 940000 zatvorenika u ovim zatvorima američki crnci, uporedo sa tijme 1860 je bilo manje robova na plantažama nego št je bilo crnaca danas u zatvorima gde takođe robuiju. Jako bitna stvar je takođe da skoro svi pripadnici bandi koji su došli do privatnih zatvora skoro mometalno je prestala sa svojim aktivnostima jer su im tako raspodelili posao da uopšte nemaju vremena za odmor ili za šetnju bukvalno ljudi 12 sati rade i idu u krevet premoreni (Ako ga uopšte imaju) Tako da ko sada zaglavi mardelj u Americi neka zna šta može da ga sačeka.
Raspad sistema PFC Ex Mali Batica.

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Fri Dec 23, 2016 1:55 pm

Spremam se duze vremena da nastavim da pisem ovde, ali nikako da uhvatim vreme. Batke hvala ti sto si vratio temu iz mrtvih. Interesuje me da li ima ime nekog konkretnog zatvora gde se to sprovodi. Ranije sam citao da su u SAD dopustili privatnicima da prave zatvore, kazneno/popravne zavode i slicno, sa sopstvenim obezbedjenem i pravilima. Rezultati nisu sjajni, mislim da je bila i neka istraga povodom toga. Stavise, ovaj nacin funkcionisanja posluzio je Stivenu Kingu da jedan deo radnje svoje knjige smesti upravo u jedan privatni zatvor za maloletnike. Ti privatni zatvori su zaista posebna prica i ima o tome svasta da se pise.

U poslednje vreme sam pokusao da nadjem neke podatke, tekstove, istrazivanja o narkomaniji u SAD, ali ne u smislu statistike, vec koji su to elementi uticali da u najbogatijoj zemlji sveta droga postane drustveni problem. Jer narkomanija nikad ne ide sama, ona za sobom vuce niz drugih krivicnih dela, upravo onaj ulicni kriminal koji najvise pogadja obicne ljude. Pokusacu da razbijem u razicite postove, da bude preglednije.

SAD ima razvijenu ono sto kazu „drug culture“, dakle rasprstranjenu upotrebu mnogih opijata. Naravno sve zemlje imaju odredjen problem sa drogom, ali samo u pojedinim zemljama to je veliki drustveni problem. A SAD je svakako jedna od njih.

Kako je jedan od praoosnivaca i prvi kum meksickih kartela Migel Anhel Feliks Galjardo (a.k.a El Padrino) rekao, „dok god postoje oni koji kupuju drogu, postojace i oni koji prodaju (misleci na kartele)“, aludirajuci na Ameriku kao najvece trziste narkotika, odnosno na amerikance kao najvece musterije.

Za veliki broj narkomana (od laksih do najtezih) u Americi ima vise razlicitiih faktora. Ali nekako su Amerikanci najcesce bili zrtve sopstvene drzave, odnosno paradrzavnih institucija, ili da budemo precizni, bili su zrtve CIA. Uglavnom, sirenje svog uticaja i snage svuda u svetu SAD je placala na svom terenu i to vise nije ni domen teorija zavere, vec su mnogi podaci dostupni.

Ako krenemo sa nekim prapocecima, Amerikanci su se u odredjenim trenucima istorije ekstremnim merama borili protiv poroka, pa smo tako imali prohibiciju, ali takve mere su samo doprinele jacanju kriminalnih organizacija. Zanimljivo je da je zavisnost od heroina u Americi (ali u vecem delu sveta), dosla manje vise slucajno.

Do tada su se za najvece narkomane smatrali uzivaoci opijuma.U Kini je recimo to bio strahovit problem, jer su Britanci opijumom (sa drugih kolonija istocne Azije), Kinezima placali raznu robu koju su uvozili, da bi smanjili veliki deficit u trgovini. Kada je kineski car video sta opijum radi njegovom narodu, gde je izazvao epidemiju tog vida narkomanije, pokusao je da prekine tu trgovinu. Reakcija Britanaca je bila takva da su u opijumskih ratovima totalno razjebali Kinu.

Opijum se dosta koristio i u samoj Engleskoj, a onda i u SAD. Od opijuma je negde krajem 19. veka dobijen novi derivat, heroin. Izmislio ga engleski naucnik, ali u komercijalnu upotrebu ga je stavila fabrika Bajer (da ona iz Leverkuzena). Cak i naziv vuce koren iz reci „heroj“, pa je dato ime Heroin. Nemacki farmaceuti su ga reklamirali kao lek za kasalj i niz drugih bolesti, pa izmedju ostalog i kao lek za one koji su postali zavisni od opijuma.

Kada su americke agencije koje se bave kontrolom lekova ustanovile njegova dejstva, preporucile su upotrebu samo uz lekarski recept. Za heroin su Amerikanci napisali i prve zvanicne zakone i propise kojima se ogranicava njegova upotreba. To se racuna i kao zvanican pocetak borbe protiv zloupotrebe opojnih supstanci u SAD.

Naravno, opijum je i dalje bio dovoljno dobra zamena. Prvi masovni talas opijumskih zavisnika u Americi dosao je odmah posle gradjanskog rata (tokom 1860ih godina), kada su se mnogi veterani i invalidi navukli morfijum koji im je ublazivao bolove od ranjavanja. Vremenom su razvili toleranciju tako da im je bilo potrebna sve veca kolicina kako bi ih zadovoljila.
Do pocetka Drugog svetskog rata ne zna se tacan broj uzivaoca morfijuma, opijuma i heroina, ali jos uvek to nije bio toliko veliki problem. Naravno svercom i trgovinom ove supstance bavila se mafija.

Po zavrsetku Drugog svetskog rata broj narkomana u SAD je bio rekordno mali. Razloga je vise, ali osnovni su bili ti da je zbog rata bio skoro potpuno prekinut sverc, dok narod nije ni imao para da prati taj porok. Dakle u tim godinama postojala je velika sansa da se na pasivan nacin narkomanija u SAD svede na zanemariv nivo i da to nikada ne bude ni blizu socijalnog problema kakav danas postoji. U zemlji u kojoj ne postoji velika baza kupaca nema ni toliko kriminala vezanog za sverc narkotika. Manje narkomana automatski znaci manje pljacki, ubistava i raznih drugih kriminalnih dela.
Kako se dogodilo da u posleratnoj Americi, koja je bila maltene ociscena od droge, za kratko vreme ovo postane jedan od najvecih problema. Odgovor je jasan, dogodio se hladan rat, dogodila se CIA.

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Fri Dec 23, 2016 2:00 pm

2. POST
Da prebacim malo stvari sa teritorije SAD na drugi deo sveta jer su stvari povezane i najbolje ilustruje kako je svet jos tada bio globalno selo, odnosno kako dogadjaji na jednom kutku planete uticu na drugi.

U Indokini (ili kako je tada nazivana Francuska Indokina), dogodio se kraj rata Drugog svetskog, proterivanje Japanaca. Kraj Drugog svetskog rata medjutim oznacio je pocetak novih sukoba. Stare britanske i francuske kolonije na dalekom istoku, ohrabreni pobedom nad japancima, krenule su da zbace svoje kolonijalne gospodare. U opstem haosu javljaju se i snazni komunisticki pokreti koji su sve vreme rata bili najljuci protivnici japanskog okupatora.

Nakon kratkog i krvavog gradjanskog rata u Kini, komunisti Maocetunga dolaze na vlast, dok Cang Kaj Sek sa ostatkom vojske bezi na Tajvan. Odmah po preuzimanju vlasti kineski komunisti razbijaju opijumske fabrike i jazbine, pre svega u Sangaju,a li i mnogim drugim gradovima, smatrajuci ih poslednjim ostacima kolonijalizma koje su ovu zemlju zavile u crno. Svi oni koji su se na bilo koji nacin bavili proizvodnjom opijuma svoj posao prebacuju u Hongkong, koji je tada bio pod kontrolom Britanaca.

I u drugim delovima Indokine krecu mnogi ustanci. Taj deo sveta je nosio tada naziv Francuska Indokina, imajuci u vidu da su od Vijetnama pa na dalje bile mahom francuske (ali i britanske i holandske) kolonije. Veliki broj francuskih drzavljana ziveo je u tom delu sveta, imali su velike plantaze, bastinili su prirodna bogatstva tih krajeva. Ziveli su mahom bezbrizno, u miru sa delom stanovnistva, dok komunisti nisu poceli da ih uznemiravaju. U Vijetnamu glavni protivnik odbacivanja francuske vladavine bio je Vijetmin (narodna vojska Vijetnama koja ce kasnije voditi rat protiv SAD), na celu sa legendarnim generalom Djapom.

Ovde cu napraviti jedan prekid da povezem dogadjaje u Francuskoj koji su kasnije imali uticaj na dogadjaje na dalekom istoku, a kasnije i u SAD. Dakle tokom Drugog svetskog rata Francuska je okupirana od strane Nemacke. Hitler je ostavio Francuzima juzni deo zemlje da imaju neku formu nezavisnoti, naravno pod uslovom da oforme neki sopstveni gestapo koji bi radio ono sto gestapo inace radi u drugim delovima koje kontrolisu Nemci.

Te jedinice nazvane su Karling (Carliunge) i bile su sastavljene mahom od kriminalaca. Dobar deo tih jedinica cinili su korzikanski kriminalci i mafijasi. Oni su bili zaduzeni za terorisanje lokalnog stanovnistva, borbu protiv komunista i pokreta otpora, hvatanje jevreja i slicno. Opet, postojao je i drugi deo korzikanskih mafijasa koji su tokom rata bili uz De Gola i koji su pomagali pokretu otpora.

Po zavrsetku rata pripadnici Karlinga su zbog kolaboracije sa neprijateljem hvatani i streljani. Jedan deo je uspeo da umakne u Juznu Ameriku, pre svega u Argenitinu, Paragvaj i Peru, odakle ce kasnije igrati kljucnu ulogu u otvaranju svercerskih ruta za krijumcarenje droge u SAD.

Kada je u pitanju Indokina, korzikanski mafijasi su iznajmljivani od tamosnjih Francuza radi zastite i borbe protiv lokalaca. Tokom rata Francuzi i Indokini nisu mogli da racunaju na pomoc domovine, koja je i sama bila pod okupacijom, pa u pomoc pristizu placeni korzikanski mafijasi. Novac za njihove usluge skupljao se opijumom koji se dobijao sa velikih planzaza maka.

Masovno Korzikanci odlaze tamo nakon Drugog svetskog rata, kada je komunisticka gerila pocela sve agresivnije da se agresivno bori protiv francuskih kolonizatora. Oni koriste plantaze maka kako bi zapoceli trgovinu prvo opijumom a onda opijumom i heroinom, kako bi sakupili novac za potrebe rata koji je vec besneo tamo.

Inace i u Indokini je postojala duga tradicija prodaje opijuma, a kako su vijetnamski nacionalisti (komunisti) borili za nezavisnost i oni su napadali upravo opijumski biznis, kao simbol francuskog kolonijalizma. Obrise toga mozete videti u produzenoj verziji filma „Apokalipsa sad“, u sceni gde Martin Sin sa ekipom rekom negde na granicu Laosa I Vijetnama nailazi na porodicu francuskih kolonijalista koji imaju svoju privatnu armiju koja cuva njihove posede. Tamo ima i scena jebacine ali i pusenja opijuma.

Uglavnom to je period kada na prostor dalekog istoka oko baca SAD. Nakon pobede komunista u gradjanskom ratu u Kini, koministi su dobili krila i u mnogim drugim delovima dalekog istoka (Vijetnam, Burma, Koreja). Amerikanci su trazili saveznike koji ce zauzdati sirenje komunizma.

Pocetkom 50ih i pocetkom hladnog rata, SAD procenjuju da je najslabija karika u sirenju komunizma Burma, pa pocinju da naoruzavaju antikomunisticke kineze KMT armiju, koja je bila ostatak Cang Kaj Sekove vojske koja je prethodno pobegla na Tajvan. Oni su planirali da taj deo Burme koriste kao bazu za svrgavanje Mao Cetunga.

U regionalnim medijima bio tekst o drzavi Va, delu Mjanmara, ona je u stvari deo teritorije odnosno drzave San. TO je drzava u drzavi, koja uziva vecu samostalnost od mnogih samostalnih drzava. Nastala je od bivskih antikomunisticki nastrojenih Kineza, ali danas je pod velikim uticajem Kine. Ipak, ta teritorija (drzava) vec negde od sredine 50ih godina proslog veka postaje najveci proizvodjac opijuma na svetu i to pod pokroviteljstvom CIA.

U to vreme (1950. godine) CIA je kupila jednu propalu avio kompaniju i pocela isporuke oruzja KMTu u toj provinciji. Avioni su se vracali u Bangkok puni opijuma. Operacija je bila poznata pod nazivom „Er Amerika“ (film sa Melom Gibsonom i Robert Dauni Dzuniorom delimicno govori o tome). Novcem prikupljenim na taj nacin finansirale su se sve one operacije i trupe koje su se borile protiv komunista, bilo da su bili na vlasti (Kina) ili da su bili gerila (Vijetnam, Burma, Laos, Tajland itd...). Na taj nacin SAD nisu zvanicno umesane u sva ta sranja, ali CIA svojim operacijama itekako biva umesana u stvari u tom regionu.

E sta tu sve nedostaje, nedostaje trziste. Mak se ne uzgaja i opijum se ne pravi samo da bi seljaci imali sta da rade, vec to mora da ima svoje trziste, neko ko ce da kupi sve to, dakle mora da ima svoje narkomane. Kada se jedno trziste preplavi drogom, ta droga je onda jeftina, lako dostupna.

Krajnje odrediste te droge je SAD. Da bi se to svercovalo u SAD, potrebna je logistika, potrebne su laboratorije van SAD koji opijum pretvaraju u heroin, potrebni su svercerski kanali, potrebni su veliki dileri koji ce prodavati malim dilerima, koji ce prodavati jos manjim dilerima (itd), kako bi droga na kraju zavrsila na ulici.

Tu CIA trazi pomoc od korzikanskih mafijasa koji se bore u Indokini protiv komunisticke gerile. Za transport opijuma pobrinula se CIA putem „Air Amerike“, korzikanci su poceli da otvaraju laboratorije za proizvodnju heroina, pre svega u Marselju, koji je mafijaska prestonica korzikanaca. Naravno, laboratorije su otvarane i u mnogim drugim mestima, Turskoj, Libanu, gde god je bila potreba.

Udeo u otvaranju laboratorija imaju i korzikanski mafijasi koji su tokom rata cinili francuski gestapo, ranije pomenuti Karling jedinice, medju njima se posebno istakao August Rikor poznatiji kao „Il Commandante“, koji je izbegao u Argentinu, ali je poslova zavrsavao iz Paragvaja. Novac koji je otimao dok je radio za francuski gestapo ulozio je u otvaranje laboratorija za heroin u Marselju i okolini. CIA je itekako koristila i te kontakte, negadljiva na nacisticku proslost tih korzikanaca, kada su se pravile rute za sverc heroina.

Kako su svercerski putevi ustanovljeni, dalje je bila potrebna prodajna mreza, odnosno nacin da heroin stigne na ulice americkih gradova. Glavnu ulogu u tome je imao legendarni Laki Luciano. On je od 1936. godine bio u zatvoru, zbog organizovanja lanca prostitucije. Trebalo j da odsluzi 30 godina, ali se tokom Drugog svetskog rata americka vlada njemu obratila kako bi pomogao da se njujorska luka zastiti od potencijalne sabotaze nacista i ulaska spijuna, gde je mafija odigrala kljucnu ulogu stavivsi se na raspolaganje drzavi. Takodje Laki ima velike zasluge kod iskrcavanja saveznika na Siciliju, gde su lokalci na njegov zahtev radili sabotaze i dostavljali obavestajne podatke saveznicima. Za zasluge u Drugom svetskom ratu vlada SAD je Lakija oslobodila zatvora 46. godine i proterala iz SAD.

Laki (covek koji je oformio famoznu komisiju sastavljenu od pet porodica), organizovao je na Kubi (pre dolaska Kastra), sastanak sa mafijasima gde su mafija krenula masovno u posao sa drogom. Sav taj heroin koji je dopreman sa raznih strana korzikanskim kanalima, dolazio je u ruke italijanske mafije, koja je dalje prosledjivala na mrezu lokalnih dilera i dalje na ulicu.

riper
Posts: 1175
Joined: Mon Feb 01, 2016 8:22 am

Re: Bande

Postby riper » Fri Dec 23, 2016 2:02 pm

TRECI POST
Ipak, mnogima nije bilo jasno kako je moguce da tolike kolicine droge udju neopazeno u SAD, cak iako je CIA pomagala. Jer korzikanci su bili pod vlascu Francuza nakon Drugog svetskog rata, a francuska policija, doduse kao ni americka policija, nije bila upoznata sa nekim tajnim dogovorima. Neretko su oni koji su hvatani sa drogom zavrsavali u zatvoru, jer je citava akcija sverca heroina tajna, ali to ne stiti sve koji su u to umesani ukoliko ih policija ili FBI navataju.

Odgovor na to opet treba potraziti u Francuskoj. Odmah nakon Drugog svetskog rata u Francuskoj su izbijali socijalni nemiri, komunisti su bili veoma jaki i postojala je opasnost da preuzmu vlast. I to ne samo u Francuskoj, vec i u Italiji i mnogim drugim zapadnim zemljama. Stavise, Marselj je imao komunistickog gradonacelnika koji je podrzavao sindikate i levicare. Kako bi De Gol sprecio urusavanje tek oslobodjene zemlje, koristio je ponovo kriminalce, pre svega sa Korzike, kako bi zastrasio pre svega sindikalce, ali i sve one koji su bili simpatizeri komunizma. Ovi su prebijali, tukli, silovali i ubijali bez ikakvih posledica.

Kao nagradu za vernost drzavi dobili su da policija gleda na drugu stranu na njihove poslove sa drogom. Tako da su sa jedne strane oni bili zasticeni u svercu od strane sopstvene vlade, dok ih je na americkom tlu, stitila CIA (koliko god je mogla).

Slicno se dogodilo i 1968. godine, kada su izbili studentski nemiri u Francuskoj koji su se sirili po Evropi (pa cak i u Jugoslaviji), gde su ponovo glavnu rec vodili levicari. Tada je francuska drzava oformila neku vrstu milicije nazvanu SAC (Service d'Action Civique) koju su ponovo mahom cinili kriminalci i koja je sluzila da radi onaj prljavi posao koji zvanicne vlasti ne smeju. POnovo su u takvim organizacijama glavnu ulogu imali korzikanski kriminalci koji su se jos jedan put stavili na raspolaganje drzavi i time dobili novi kredit da rade sa drogom.

Ali da se vratim malo unazad, kako se priblizavao kraj 50ih godina i pocetak 60ih u svetu su se dogadjale tektonske promene. Francuzi gube Vijetnam, bitkom kod Dijen Bijeng Fua su totalno porazeni. Francuski drzavljani napustaju taj deo kontinenta, sa njima i Korzikanci koji su ih stitili. Ipak, proizvodnja opijuma time ne prestaje. Medjutim kada vlada Laosa 1965. godine protera sve korzikance koji su se bavili trgovinom opiujuma, taj posao na sebe preuzima narof Hmang, nacionalna manjina ekstremno antikomunisticki raspolozena. Pod vodjstvom harizmaticnog generala Vang Poa, oni su jedni od glavnih saveznika SAD u Laosu, da bi sprecili da se komunisticka gerila iz severnog dela Vijetnama ubacuje u drugi.

Oni su nastavili sa proizvodnjom opijuma, koji je transportovala CIA, ali za razliku od korzikanaca koji su pravili samo opijum, general Vang Po otvara labortorije za proizvodnju heroina. Imajuci u vidu da je 1965. godina period kada Amerikanci pocinju direktno da se uplicu u vijetnamski konflikt, glavne musterije za proizvedeni heroin bili su americki vojnici.

Osim naroda Hmang, laboratorije otvara i Vlada Juznog Vijetnama, saveznika SAD. Oni prodaju drogu americkim vojnicima koji su tamo stacionirani.

Nije tacno utvrdjeno koliko je americkih vojnika zavrsilo kao zavisnici od heroina pre nego sto su se vratili u SAD.
Americka vojska kaze da je to samo 2 odsto, ali istrazivanja govore da je zavisnika od heroina (dakle samo od heroina a ne i drugih droga), bilo izmedju 15 i 17 odsto. I sada to ne moze brojakama da se opise, jer je u vrhuncu vojnog angazmana SAD tamo imala 500.000 vojnika, ali ti vojnici su se menjali, rotirali, a vise miliona amerikanaca je imalo najmanje jednu turu u toj zemlji, tako da se broj narkomana, heroinskih zavisnika u americkoj vojsci brojao stotinama hiljada.

Pisao sam ranije na temi o vojsci kako je priblizavanjem kraja rata disciplina u americkoj vojsci bila takva da samo sto nije izbila otvorena pobuna. Vojnici su cesto ubijali staresine na zadatku, one koji su ih terali na neko junacenje, a sami oficiri su svedocili da su nemocni da zaustave vojsku da se drogira.

Pravi problem je nastao kada su se ti vojnici vratili kucama, odnosno kada je SAD za kratko vreme dobio bazu od nekoliko stotina hiljada novih narkomana, koje je trebalo podmiriti.

Citav ovaj posao sa heroinom nazvan je „Francuska veza“ po kojoj je snimljen film. Razlog je jasan iz prethodnih postova, ali da se vidi na pojedinacnim primerima koje su bile razmere ovog heroinskog biznisa koji je pomogla CIA i Francuska drzava.

U Americi je jednom uhapsen pukovnik francuskih tajnih sluzbi sa 100 kilograma heroina. U Francuskoj je uhapsen iskusni diplomata koji je koristio diplomatski imunitet da pokusa da prosvercuje nekoliko desetina kilograma heroina u SAD. Mnoge francuske diplomate su sluzile kao mule u prenosu heroina. A to je sao jedan od mnogih kanala koji su korisceni.

Kako su 60te godine bile godine borbe za razbe slobode, to se podudaralo sa stvaranjem „drug culture“ u Americi, a tome je doprinela ogromna kolicina droge koje je tekla ulicam americkih gradova.

Nakon sto je italijanska mafija razvila mrezu distribucije, u posao 60ih godina ulaze i crnacki mafijasi, medju najpoznatijima Frenk Metjuz. To je prica za sebe, Frenk Metjuz se smatra najvecim dilerom heroin u istoriji SAD i jednim od najvecih dilera droge uopste. Metjuz je heroin nabavljao preko korzikanske veze u Venecueli i zasluzan je za stvaranje mreze kupaca (narkomana) po citavoj istocnoj obali SAD.

Famozna „Francuska veza“ se urusila 1972. godine i to se podudara sa povlacenjem americke vojske iz Vijetnama. Najveca policijska hapsenja velikih igraca dogodila su se posle tog perioda, kada vise nije postojala logisticka podrska niti zastita CIA.

Ali do tada je vec bilo kasno, americke ulice i gradovi su postali inficirani epidemijom heroina. Kao i uvek targetirana je crnacka zajednica kao najranjivija. Podaci su porazavajuci. Do 1963. godine manje od 3 odsto odraslih muskaraca pripadnika crnacke populacije koristilo je heroin. Do 1972. godine taj brojka je dosegla 20 odsto odraslih crnih muskaraca. Skoro 7 odsto fabrickih radnika koji su testirani bili su pozitivni na heroin.

Prema svedocenjima ljudi najgore su prosli Harlem, Bronks i slicni krajevi koji su postali jazbine ludila, gde u citavim blokovima nije bilo strejt coveka. Naravno sve to prati epidemija kriminala, jer narkomani negde moraju da nadju pare. Sve to prati i veliki uspon bandi koje su do pocetka 60ih godina bile vecinom odbrambene formacije, koje su stitile krajeve od lincovanja i upada drugih.

Neki od onih koji su se borili protiv toga su „crni panteri“, koji su jurili dilere, konfiskovali heroin i prosipali ga u kanalizaciju. Nisu verovali policiji koja je taj heroin samo vracala na ulice. I bili su pravu. Postojala je i velika zavera u njujorskoj policiji, ali i drugim gradovima, gde su policijci saradjivali sa mafijasima. Zaplenjenu drogu su zaista vracali na ulicu.

Ni to se ne bi provalilo da nije nakon jedne ogromne zaplene, deo heroina zamenjen secerom u prahu. U policijskom magacinu nakupile su se bube i insekti, sto je bilo sumnjivo mnogima. Kada su proverili, izvalili su da je to u stvari secer u prahu. Dakle opste ludilo koje je zatrovalo ulice americkih gradova i unelo egzodus pre svega kod crnacke populacije.

Sledecu veliku epidemiju u Americi donece krek 80ih godina. I ovoga puta sema je ista, tim novcem CIA je finansirala Kontre, jedinice koje su se borile protiv levicarske vlade u Nikaragvi. I ovaj rat su finansirali siromsni crnci koji su se navukli na krek.

Ovo, koliko god bilo dugo, samo je najkrace ispricana prica, koja ima dosta detalniju razradu na americkim ulicama.


Return to “Само опуштено”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 13 guests