U vojsci je bio sa nama jedan madjar koji nije znao rec sprskog. Za manje od dva meseca naucio

. U principu nije on los lik, ali madjari su prilicno izolovane zajednice, okrenuti su sebi samima, malo ih gura nos u tudja posla. Mahom su zemljoradnici i prilicno su plasljiv narod, makar ovi u Vojvodini. Tako za njih me zabole kurac da li pricaju ili ne, sramota je nas kao drzave sto ti obrazovni sistem dopustio da ti raste pokoljenje gradjana koje ne zna jezik zemlje u kojoj zivi.
Sa nama u vojsci bio je i jedan Rusin (iz Ruskog krstura) i jedan Slovak (mislim da je iz Pivnica). Naravno, znaju srpski, a bila su i tri Vlaha. Bili su manje vise ok likovi, lojalni gradjani Srbije, neki od njih srpski nacionalisti. Kada razmislim, od svih nas bila su najgora tri Uzicanina. Jedan stipsa i grebator, drugi bez mozga, dok je treci bio jos i dobar kakva su ova prva dvojica. Naravno, postovanje prema braci iz Uzica, kod nas u ceti zalomila su se tri mentola.
Sustina je da od tih manjina u severnom delu zemlje ne treba da zaziremo. Sto ne znaju srpski je propust ove nase drzave. Zna se ko je nelojalna manjiina, sipci i ovi sto se od skoro zovu bosnjaci. Ostali su ok.